Arhiv tekstova

U petak, 27. travnja, Šokačka je grana ponovno svratila pozornost grada na Dravi na svoju djelatnost, na postojanje kulturne institucije koja je spojila tradiciju i suvremenost, baštinu i iznovljavanje običaja, a o iznimnom uspjehu Šokačke grane u samo 7 godina postojanja svjedoči i posjet ministrice Andree Zlatar-Violić. Dolazak ministrice kulture u rubnu sredinu priznanje je vrijednosti koje je Šokačka grana iznjedrila, a naravno i snažan poticaj za nove izazove, za realizaciju novih programskih projekata koje je grana već nagovijestila.

Predsjednica Šokačke grane Vera Erl, otvarajući prigodnu svečanost, najprije se osvrnula na posjet ministrice kulture, a potom je istaknula akademsku razinu skupa, kojemu predsjedava nekoliko doktora znanosti i pohvalila program kojega su za posjetitelje pripremili muška pjevačka skupina Šokci, ženska pjevačka skupina Šokice i folklorna skupina Šokačke grane. A programu su nazočili predstavnici grada i županije, koji su prepoznali pravu vrijednost Šokačke grane i zdušno je podupiru, predstavnici drugih kulturnih institucija, kakve su: Gradska i sveučilišna knjižnica, Muzej Slavonije, STD »Paja Kolarić«, Umjetnička akademija, te glasila koja pozorno prate aktivnosti Šokačke grane - Glas Slavonije, Radio Osijek, HRT i svakako, Hrvatska riječ iz Subotice. Bili su tu i predstavnici Udruge građana »Urbani Šokci« iz Sombora, HKPD-a »Šokadija« iz Sonte, Šokačke udruge iz Bača, Šokačkih rodova iz Vinkovaca, koji su svih ovih 7 godina suradnici u realizaciji graninih programa.

Vera se ispričala što ovo nije uobičajeni programski okrugli stol, kakve Grana provodi od svojega osnutka, već naprosto prigoda za odmor, prigoda za svojevrsnu inventuru i predstavljanje svih svojih izdanja u ovih 7 godina. To zaslužuje tematika i kvaliteta tiskanih knjiga, više od 3 tisuće kartica znanstvenih i zapisa o baštini i običajima, 3 tisuće kartica o Šokcima i Bunjevcima, s više od 200 sudionika na dosadašnjim okruglim stolovima, pet tiskanih zbornika, jedan sveučilišni udžbenik, vrijedne knjige Vladimira Rema i Julija Njikoša, knjige gastronomskih šokačkih delicija i knjiga svih knjiga - Šokačka čitanka.

 

Šokačka strast

 

Govoreći o šokaštvu, prof. dr. Goran Rem istaknuo je u prvi plan šokačku strast o kojoj pišu Vladimir Rem i Helena Sablić-Tomić. To i takvo šokaštvo prostrli su pred nas svojim tekstovima glazbene naravi, posvećene tamburi i svekolikom ustrajnom istraživanju o tamburaškoj glazbi diljem Šokadije (Njikoš), ili svojim istraživačkim tekstovima tko su Šokci, od kojih je prvi objavio u Glasu Slavonije davne 1951. godine (Rem). Uz tu matricu Šokačka grana stvara svoju priču o toj ravnici, zemlji, vodi i šumi, sastavnici bez kojih Šokac ne može. I Bunjevac, naravno. 

Prof. dr. Helena Sablić-Tomić započela je svoje izlaganje dvojbom – koje obljetnice treba ovako svečano obilježiti? Obično su to okrugle obljetnice - 10, 20 ili 50 godina, no Šokačka se grana odlučila za sedmu, ne slučajno, jer je prepoznatljiva po našoj djeci, koja s navršenih 7 godina polaze u školu, ulaze u svijet odraslih, a svaki je roditelj ponosan kada svoje dijete, dobro odgojeno, izvede na taj put. Šokačka grana i magistra Vera Erl u ovih su 7 godina izveli na put ovu iznimnu udrugu, udružili svekoliku šokačku energiju i usmjerili je u pravcu izgradnje institucije i na tome u potpunosti uspjeli. O tome svjedoče mnogi akademski programi, dobro organizirani i provedeni okrugli stolovi, bogata izdavačka djelatnost, trajno prijateljstvo sa Šokcima i Bunjevcima u Bosni, Mađarskoj i Vojvodini.

Prof. dr. Ružica Pšihistal govorila je o knjizi Vladimira Rema i znanstvenoj građi u zbornicima. Naglasila je kako je dobro ovo što Šokačka grana radi i ostavlja pisani trag ali isto tako, jednako je vrijedna, ili čak i vrednija živa memorija, prenošenje baštine s koljena na koljeno. Sam naslov knjige Vladimira Rema »To smo što jesmo« u prvi plan stavlja pitanje identiteta, ali odmah daje i odgovor. Šokci su kroz povijest sačuvali tu svoju identitetsku odrednicu, a Rem se time bavi od prve knjige »Tko su Šokci« od 1994. pa do ove, posljednje, »To smo što jesmo« 2011. godine.                             

O knjizi Julija Njikoša »Povijest tambure i tamburaške glazbe« vrlo je emotivno govorila njegova kći Vesna Njikoš-Pečkaj, konzulica u Generalnom konzulatu RH u Subotici, i to, kroz njihov posljednji razgovor uz bolničku postelju. »Otac je cijeli svoj život posvetio tamburi i tamburaškoj glazbi, osnovao festival tamburaške glazbe i sačuvao ga za voljeni Osijek, a kada je već ležao u bolnici, poručio je kako je tekst završio i predao izdavaču, kako vjeruje da će biti tiskan na vrijeme i da je uvjeren kako ćemo zajedno biti na promociji nove knjige u Osijeku. I bio je u pravu. Knjiga je iz tiska izišla na vrijeme, promidžba je organizirana u osječkom HNK-a, ali Đulu je izdala snaga. Promociji smo nazočile mama i ja, tata je izostao«, govorila je Vesna.

 

Putnici veličanstvene kompozicije

 

O posljednjem tiskanom zborniku govorio je prof. dr. Matija Domačinović ističući u prvi plan uratke sudionika koji pršte od baštine i tradicije. Nezaobilazno, jedan od takvih je Alojzije Stantić iz Subotice, čiji rad o salašima i salašarima plijeni pozornost i odiše pitomom bunjevačkom ikavicom. 

Udrugu građana »Urbani Šokci« iz Sombora predstavila je Marija Šeremešić. Istaknula je da je Šokačka grana zaslužna za osnutak i opstanak njihove udruge, da je sudionica svih dosadašnjih zbivanja u Šokačkoj grani u posljednjih 7 godina i da je izuzetno lijepo osjećati se članom tako vrijedne i bogate obitelji. Udruga »Urbani Šokci« iz Sombora posljednjih je godina suorganizator već nahvaljenih sesija s međunarodnim predznakom, koje se po pravilu organiziraju u Osijeku i Somboru. U programu je uživao i tajnik Hrvatskog nacionalnog vijeća Željko Pakledinac. Priznao je kako je osječka udruga stameni stožer oko kojega se okupljaju šokačke udruge diljem Slavonije i Baranje, Srijema i Bačke, pa i bunjevačke udruge, i ako smije primijetiti, Šokačka je grana doista lokomotiva koja može povući sve spomenute, s jedne i druge strane Dunava, da svi skupa njeguju i čuvaju tradiciju i običaje, prenoseći sve to generacijama koje dolaze. »Lijepo je biti putnikom u jednom od vagona te veličanstvene kompozicije«, priznao je Pakledinac.