Arhiv tekstova

Deset je godina otkako je 8. svibnja 2002. godine u Skupštini Autonomne pokrajine Vojvodine donesena odluka o formiranju Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ«. O tim danima i aktualnom stanju u društvu razgovarali smo s Đorđem Subotićem tadašnjim predsjednikom Odbora za informiranje koji je jedan od najzaslužnijih za donošenje ove odluke.

HR:  Deset godina je prošlo  od donošenja Odluke o osnutku »Hrvatske riječi«, čiju inicijativu ste bezrezervno poduprli i devet otkada ova ustanova djeluje, te otkada istoimeno glasilo izlazi. Iz ove pozicije, kako je izgledalo donošenje tih odluka i u kakvom ozračju su donošene?

Neposredno nakon konstituiranja Skupštine APV, 23. listopada, na drugoj ili trećoj sjednici pojavila se značajna inicijativa kojom se tražilo da se hrvatski jezik uvede u službenu uporabu u Vojvodini. Sa zadovoljstvom sam bio jedan od potpisnika te inicijative, da bi ona poslije duljeg vremena došla na dnevni red Skupštine i Odbor za ustavna pitanja gdje je  konstatirano kako ta inicijativa nije sukladna tadašnjem važećem Ustavu iz 1990. u kojemu je stajalo da je službeni jezik srpsko-hrvatski, tako da je inicijativa odbijena. Ja sam glasovao »za«, kao što je učinio i tadašnji predsjednik Skupštine Nenad Čanak, bez obzira na tumačenja kako ta inicijativa nije sukladna Ustavu. U tom razdoblju pojavila se još jedna inicijativa koju je pokrenuo tadašnji zastupnik u Skupštini Kalman Kuntić koja se odnosila na potrebu osnutka »Hrvatske riječi«. Ja sam također bio jedan od potpisnika. Kod obiju ovih inicijativa bilo je potpisnika iz različitih stranaka iz DOS-a, ali one demokracijske i vojvođanske orijentacije. I na tomu se stalo. Onda sam, kao predsjednik Odbora za informiranje tražio da vidimo što se događa s tom inicijativom tako da je donesen zaključak da se u Tajništvu za informiranje ubrzaju procesi oko osnutka »Hrvatske riječi«. I pokraj svega, dosta se  dugo stajalo pa smo tražili da i Skupština donese zaključak, na temelju kojega se proces ubrzao. Na sjednici Skupštine, 8. svibnja 2002., dogodilo se nešto veoma važno – hrvatski jezik je uveden u službenu uporabu i donesena je odluka o osnutku »Hrvatske riječi«. Ovdje želim naglasiti da mi tada nismo imali prava mijenjati Statut, međutim mi smo to uradili, unijeli smo izmjenu da je hrvatski jezik u službenoj uporabi, što je morala verificirati i republička Skupština koja to nije učinila, čak je donesen i novi Ustav, pa se tek tada  u  novom Statutu službeno nalazi i hrvatski jezik. I tada je bilo nekog tihog zastoja, mišljenja da ne treba, da je odluka preuranjena i sl. Tijekom priprema za osnutak »Hrvatske riječi« imao sam niz sastanaka s predstavnicima hrvatskih kulturnih udruga iz Subotice. Nije bilo jedinstva u hrvatskoj zajednici. Josip Ivanović je bio na čelu HNV-a i mi smo nastojali u skladu sa skupštinskom Odlukom formirati i prvi upravni odbor koji bi dalje radio, ali tada su postojali sukobi između dvije hrvatske stranke – DSHV-a s Belom Tonkovićem na čelu i HNS-a na čijem čelu je bio Franjo Vujkov, ali smo uspjeli okupiti ljude iz udruga, Hrvate koji su bili zastupnici u Skupštini, ali i iz drugih stranaka. 

Kod priprema za prvu sjednicu Upravnog odbora imali smo problem oko potrebnog broja članova, bilo ih je osam, a potrebno je bilo devet i na kraju je presuđujući član bio Slaven Bačić. Tada je izabran Tomislav Žigmanov za predsjednika Upravnog odbora, te se nastavilo s izgradnjom koncepta za koji sam mislio da je dobar. Sve ove aktivnosti su verificirane. Za prvog ravnatelja je izabran Zvonimir Perušić. Imali smo i dvije svečanosti – u Skupštini Vojvodine i u Subotici na kojoj sam govorio i tada sam rekao da je osnutak »Hrvatske riječi« od iznimna značaja jer mi ne možemo govoriti o interkulturalnosti u Vojvodini ukoliko nemamo glasilo jedne značajne nacionalne zajednice koja je tada bila treća po veličini i to doista mislim i danas. Evo, »Hrvatska riječ« postoji devet godina, a ja smatram na zadovoljstvo svih. Treba reći da je bilo i financijskih poteškoća, no bilo je i onih kojih se Vojvodina treba stidjeti, mislim na prijetnje zaposlenima u redakciji. Mi smo o svemu tome na Odboru raspravljali, čak smo imali i jednu sjednicu Skupštine koja je bila posvećena zastrašivanjima zaposlenika u javnim glasilima.  

Pratim »Hrvatsku riječ« i danas. Doduše, ne redovito jer, nažalost, rijetke su trafike u Novom Sadu na kojima se tjednik može kupiti. U vrijeme osnutka tjednik se mogao kupiti u više trafika, dok se danas ne može pronaći niti u jednoj, što dosita držim problemom. Međutim, čitajući neke knjige i »Hrvatsku riječ« stječem dojam da crkva ovdje ima prilično utjecaja. Nacionalni identitet hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini mora biti očuvan i poštivan, ali ne samo zbog crkve. Stječe se dojam da je crkva u određenim sredinama jedini i glavni pokretač svih aktivnosti Hrvata što nije dobro.

HR: Ideja kao i nastojanja da se hrvatski jezik uvede u službenu uporabu od početka je imala dosta protivnika. Mislite li da je to posljedica situacije što je jezik bio srpsko-hrvatski ili je posljedica velikog animoziteta od 90-ih?

Mislim da je bilo i jednog i drugog. Bilo je čistunaca koji su išli u pravcu da ne smijemo kršiti Ustav, a bilo je i onih s idejom da nam to ne treba jer je to jedan jezik, nema razlika. Mislim da srpsko-hrvatski jezik ima iste korijene, to jeste u suštini jedan je jezik, ali je politika donijela odluku da se zovu srpski, hrvatski, crnogorski, bošnjački i da to treba poštivati. Bilo je i stajališta da nije vrijeme za to, ali moram priznati tu se radilo o manjini, možda okupljenoj u onom sazivu Skupštine samo oko tadašnjeg DSS-a.

HR: Kako ocjenjujete stanje u hrvatskoj zajednici deset godina poslije donošenja ovih vrlo važnih odluka za zajednicu. Koliko su predstavnici, pa i članovi zajednice uspjeli ostvariti njezine interese i interese njezinih članova?

Čvrsti sam zagovornik interkulturalizma i mislim da nije dobro da nacionalna vijeća budu osnivači javnih glasila jer smatram da se na izvjestan način nacionalna zajednica tako zatvara. Bio sam žestoki protivnik toga, ali smo nadglasani. Zagovornik sam ideje da se apsolutno poštuju jezik i kultura, no da se treba integrirati u sve zajednice vojvođanskog društva. Također sam uvjeren u činjenicu  da bez slobodnoga građanina Vojvodine ne može biti ni slobodnog pripadnika nacionalne zajednice, a mi u Vojvodini nismo slobodni iz različitih razloga. Ono što nam se događalo ‘90-ih godina još uvijek je prisutno, što se vidjelo i kod formiranja Hrvatskoga nacionalnog vijeća jer nije neposredno birano. Još uvijek ima ljudi koji se iz straha ne izjašnjavaju kao Hrvati, mada sam ja zagovornik da se svatko izjašnjava onako kako misli i religijski i nacionalno. Većini hrvatskih institucija sjedište je u Subotici. Ipak, Novi Sad je prema novom Statutu glavni grad APV i mislim da sjedišta tih kulturnih institucija moraju biti ne samo u Subotici nego i u drugim sredinama. Odmah da kažem, bio sam zagovornik da hrvatski jezik bude u dnevnom programu RTV-a i tu se vide neki pomaci. Po onomu što pratim, program na hrvatskom jeziku na televiziji, s obzirom da ima mali broj suradnika, donedavno je po kvaliteti bio iznad drugih manjinskih redakcija koje postoje više godina. Međutim, čini mi se da se i tu politika uplela. Taj program je bio drukčiji, a razlika je vidljiva. Ne znam je li razlog tomu što je promijenjen urednik, ali zbilja razlika je vidljiva i program stagnira. Po meni ni nacionalna vijeća, ni država ne bi smjeli imati upliv u javni servis, osobito nacionalna vijeća ne bi smjela sugerirati glavne i odgovorne urednike. 

U području obrazovanja postojala je ideja da se uvede lektorat za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu i znam da su Nastavno-znanstveno vijeće i Vijeće fakulteta donijeli odluku, međutim država Srbija je to zakočila i to je problem kada govorim da nema slobodnog pripadnika nacionalne zajednice  bez slobodnog pripadnika građanina Vojvodine. Ustav nije dobar, u njemu imamo jednu državu jednog jedinog naroda i ostalih građanki i građana koji su praktički građanke i građani drugog reda u odnosu na srpski narod. To se mora promijeniti i svi moraju biti ravnopravni. Ustav mora Vojvodini dati veće ovlasti, on se ne može mijenjati, potrebno je donijeti novi Ustav. 56,07 posto građanki i građana nije glasovalo za njega i to mora biti upozoravajuća činjenica. Da imaju morala oni koji su ga zagovarali, a sada sjede u Banovini, podnijeli bi ostavke. Vojvodina je nerazvijeno područje Republike Srbije zbog tog Ustava. Prema mišljenju Vojvođanskog kluba i Četvrte vojvođanske konvencije najbolji oblik je federalizacija, jer kada je Vojvodina imala federalni status i zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, bila je jedna od najrazvijenijih regija Jugoslavije. I ta Vojvodina ne smije biti centralizirana  nego treba imati svoje regionalne samouprave. Vojvođansko pitanje po raspadu bivše SFRJ nije riješeno, ona je bez političkog subjektiviteta. U tom smislu neriješenog vojvođanskog pitanja treba promatrati i nedovoljno artikulirano nacionalno pitanje građanki i građana hrvatske nacionalnosti koji žive u Vojvodini. Vojvodini su neophodne nadležnosti, zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, raspolaganje imovinom, prirodnim i radom stvorenim resursima i izvornim prihodima. Tada će se lakše rješavati i pitanja nacionalnih zajednica.

HR: Što mislite da je uzrok situacije u društvu kada se ono ne bori protiv takve situacije?

Srbija je zatvoreno, pretpolitičko i visoko centralizirano društvo. Ovdje se centralizam prenosi s koljena na koljeno, s oca na sina i to je veliki problem. Mi još nismo došli u političku fazu, još uvijek se bavimo raznim mitovima, a ne bavimo se suštinskim pitanjima. Pitanje Vojvodine je još uvijek tabu tema, to nije pitanje medija uopće, ni pitanje politike, Vojvodina se još uvijek doživljava kao eksces. U Vojvodini se loše živi, mi smo treći po stopi nezaposlenosti u Republici Srbiji. 

HR: Ukoliko bi se promijenila situacija o kojoj govorite, bi li to utjecalo i na život nacionalnih zajednica u Vojvodini?

Držim da bi promjene bile vrlo utjecajne i da je to bitno. Ne možete imati slobodnog Hrvata, Mađara ili Srbina ukoliko nemate slobodnog građanina. Kada je Vojvodina imala svoja sredstva imali smo i vojvođanske institucije i institucije nacionalnih zajednica, a sada to nemamo. Poučeni iskustvom od 1974. do 1990. godine bilo je mnogo bolje jer su u tom razdoblju stvarane katedre za pripadnike nacionalnih zajednica, stvarane su njihove novine i institucije, emitirali su se njihovi programi. Tada smo imali knjige na jezicima nacionalnih manjina, pravljena je drama na rusinskom jeziku na Televiziji Vojvodine, a sada se ne može napraviti ni na srpskom jeziku. Kada Vojvodina bude imala neke poluge za kvalitetniji život građanki i građana  promijenit će se situacija, a ekonomske autonomije nema bez elemenata državnosti.

HR: Smatrate li da je dijelom i zbog toga hrvatska nacionalna zajednica zatvorena?

Mislim da je poprilično zatvorena. Već sam rekao da imam određene rezerve prema nacionalnim vijećima koja prilično zatvaraju ne samo hrvatsku nego i ostale nacionalne zajednice. To je problem, a problem je i u državi kao i u APV jer i oni svojom politikom zatvaraju nacionalne zajednice. U Vojvodini sada imamo višenacionalnost i više konfesija, ali nemamo interkulturalnost. Problem je jer mi ovdje živimo jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima. Ova politika sve zatvara, zatvara i srpsku naciju u jedan krug. Ukoliko hoćemo u Europu onda to moramo promijeniti i imati bolju suradnju s okruženjem, s Hrvatskom npr. Mislim da se i nacionalne zajednice moraju više otvoriti. Hrvatska nacionalna zajednica se mora više otvoriti prema Vojvodini i prema Srbiji. No, Srbija se nikada nije ispričala građankama i građanima hrvatske nacionalnosti koji su bili nedužne žrtve besmislice rata u kome Srbija »nije bila«. Nikada nije procesuiran ni jedan slučaj, a 25 Hrvata  je nestalo. Mi sada imamo već šestu Vladu, redefinirano i rekonstruirano sudstvo koje nije ništa uradilo. Mislim da je neophodna isprika za sva zlodjela koja su učinjena i neophodno je stvarati uvjete za povrat onih koji to žele. Ono što nam se događalo, ignorira se. Sporadično se pojavi članak u »Hrvatskoj riječi« ili se oglasi neka udruga poput Vojvođanskog kluba ili Fonda za humanitarno pravo. Tako je i kada govorimo o Hrtkovcima i to je izašlo u javnost zato što se  jedan broj ljudi nehrvatske nacionalnosti nisu mirili s tim, postojala je potreba da se nešto promijeni i da svijet sazna o tome. O tomu što se događalo malo se govori. Knjiga Tomislava Žigmanova govori o osvajanju slobode, ali poslije 2000. godine, što je također jedan od koraka.