Arhiv tekstova
Blagdan smjelih
Pedeset godina je mjera kojom je, često, Miroslav Krleža pokazivao no i uspješno dokazivao naše legendarno zakašnjenje u odnosu na europske događaje i znamenite datume. Ne jednom je, upravo u slučaju Silvija Strahimira Kranjčevića i Vladimira Nazora, sugerirao kako naši romantičarski glasovi traju uveliko i u dvadesetom stoljeću. Uostalom, kao i prisustvo romantičarskih pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja i Laze Kostića u proteklom vijeku srpske literature.
No, pedeset godina, jednako, apsolutno je dovoljno za provjeru, za utvrđivanje trajnosti književnih ostvarenja, u burnim vremenima i nevremenima, signiranim još i svakojakim oblicima diskontinuiteta.
DEZILUZIJA PANSLAVENSKOG SNA: Upravo je i stoga skoro paradigmatično podsjećanje na esej Miroslava Krleže 0 stopedesetogodišnjici ustanka, najprije objavljen u zagrebačkoj Republici (1954., 2-5), zatim u Knjizi eseja (SKZ, Beograd, 1961).
Kako se namah može ustvrditi, njegova aktualnost daleko prevazilazi i ove dane i razmjere u kojima se bilježi dvjestogodišnjica Karađorđeve bune koju je još Leopold Ranke, predak slavne Margerit Jursenar, sa znanstvenom akribijom, nazvao srpskom revolucijom. Naime, ostvaren u poznatoj, rapsodičnoj, neuništivo dinamičnoj strasti k tumačenju ukupnog kretanja historijskog bića na ovim našim terenima, ovaj ogled, još uvijek nedovoljno čitan i tumačen, donosi tezu da je srpski ustanak u svakome pogledu signal naše historije i kako je zapravo pod njegovim barjakom, jednim od najslavnijih, podsticano mnogo što u oslobodilačkim ratovima, u neprekinutoj borbi za nacionalnu i socijalnu emancipaciju.
Dosljedan svojoj koncepciji, a često uzaludnim naporima sanjara i pjesnika, osobito onih nošenih panslavenskom idejom, Krleža i ovdje famozni odlazak prote Mateje Nenadovića niz Dunav u Rosiju, o kojoj je čuo jedino u pjesmama, dovodi u korelaciju s podvigom Jurja Križanića koji je, kolima prepunih knjiga, otišao u tu veliku slavensku zemlju, ne bi li je uljudio, osvojio za reforme, europeizirao. Zna se bilanca: stigao je prerano, uoči epohe Petra Velikog, zaglavio je u blatu dalekog Tobolska, gubeći pamćenje, i san. Poznato je da se temi slavnog a tragičnog dominikanca i putnika vraćao u nekoliko navrata, a za najavljenu (da li napisanu, da li uništenu) dramu napisao je famozni onaj Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću. Slučaj Križanićev, kojem se vraćao gotovo u pravilnim vremenskim razmacima, svakako je bio poražavajući dokaz deziluzije našeg ukupnog panslavenskog sna.
PLEBEJSKO TUMAČENJE: Napokon, prazna obećanja i evanđelja, umjesto topova i ostalih dijelova ratne komore, koje dobiva prota Mateja u Trećem Rimu, imaju, bar za Krležu i njegovu generaciju, dramatično čerečenu u sibirskim lažima, a ne tek u diskusijama o ljevici između dvaju ratova, smisao pouzdane pouke. Kratki kurs historije SKP/b isto je ovdje stizao kao štivo Apsoluta, neprikosnoveno i naredbeno.
Iako izrijekom ne spominje svoju omiljenu treću komponentu, kao mogućnost ipak opstanka, izlaska, postojanja, među velikim imperijalnim silama i daleko nadmoćnijim suverenitetima, Krleža je – poput rijeke ponornice – prepoznaje u skroz i skroz inokosnom, samotničkom, od svih ostavljenom ustanku jednog naroda koji se odvažio, da vlastitu slobodu osvoji po svaku cijenu, milom i silom. Njegov poznati nagon plebejskog tumačenja prvog srpskog ustanka, njegovo totalno povlađivanje nadljudskim nastojanjima srbijanske raje, posve je blisko poznatim sloganima narodnog deseterca o kojem, uzgred, ovaj autor, u nekim drugim i drukčijim okolnostima, ne sudi najbolje. Kao ono u slučaju Matije Gupca, on, taj potlačeni, unižavani, mučeni element kmetova, raje, zbjegova i bune označava kao kategoriju svakako planetarnu. »Već petu i sedmu godinu ustanka zvekeće oružje, a uz tanak vrisak demiskinja tajanstveno progovara i sitan glas groša, ukleti glas dukata, i javlja se slijepi nagon čovjeka gavana i gazde, koji misli, kao što su gazde sklone razmišljanju, da je raja raja, a gazda gazda. Ovo je moje, a nije tvoje, a spahiluci, a kneževski konaci, dereglije, skele, đumruci i kontrabande, sve to nije hajdučko nego odžaklijsko, a tko je Knez, taj ne može prosjačiti, nego ima gazdovati na minderluku, kako bi na ravnoj nozi mogao pregovarati s beogradskim pašama i dembelijama na Porti«.
NEKRITIČAN PREMA JUGOSLAVENSTVU: Krležina neumoljiva vivisekcija, u sasvim konkretnim analizama, tumači i drugo lice beogradskog Mustafa paše, oca i majke raje. Ubojstva, represalije, otimačine svake vrste. Nema kraja jadu i zločinu.
Potom, Krležino praćenje diplomatske ofenzive Karađorđa, u cilju slamanja blokade i ostvarivanja pomoći, svakako je doživljeno: poklisari putuju na sve strane, odzivi se gube u sveopćoj europskoj noći koja je davnašnja opsesija ovog autora, što je bez prekida u mnogo čemu oko nas vidio diluvijalne instinkte. »Mi još uvijek hrčemo, još je noć. Čovječanstvo se još nije probudilo« (1916).
Krležu su dugoročno uzbuđivale bune, a historiji naših ustanaka na slavenskome jugu posvetio je niz ogleda i analiza. Njegovo je pouzdano mišljenje da je jedan od takvih ustanaka rodio slobodnu Srbiju. I u takvoj rasvjeti on visoko vrednuje takozvanu ustaničku književnost. Kao što, u jednom drugom, sljedećem stoljeću i u ratnim srokovima humorističkih pjesama bjegunaca, prikazuje zeleni kadar.
Kada pak u dugu povorku onih koji su, tijekom stoljeća, viziju slavenstva vidjeli kao magičan element, baš u kontekstu ustanka, ubraja »kardinala Jamometića u petnaestom stoljeću, Hektorovića i Pribojevića u šesnaestom, Orbinija, Jurja Križanića, Belostenca i Gundulića u sedamnaestome«, a potom navodi, i imena Rittera Vitezovića, fra Andrije Kačića Miošića, Barišića, Mikocija i Katančića, onda se to, prije svega, čini kao argumentacija magle, mutnoga sna, tlapnje koja je bila i pogubna.
Nije, međutim, ni ovdje bio kritički nastrojen prema jugoslavenskim integracijama, ili to, jednostavno, te već daleke 1954. nije htio ili znao iskazati. Najzad, svakako je neodrživa i teza kako se »pod Titom anticipira razvoj naše civilizacije za čitavo stoljeće«.
POUKA ZA DRUGE: Ogled o ustanku, napokon, treba promatrati i u rasvjeti Krležinih zanimanja za zbivanja u srpskoj kulturi, umjetnosti, književnosti. On je mario većma Svetozara Markovića, za kojega je tvrdio kako ne bi, kao ličnost, bio moguć u ondašnjim hrvatskim prilikama, ali i Steriju, Domanovića, Tucovića (osobito u svezi s albanskim pitanjem), Veljka Petrovića, Nušića.
Očevidno, slučaj Karađorđevog ustanka Krleža nikako nije promatrao izolirano, na otoku prepoznavanja i autizma. »Bilo je već u historiji civiliziranih naroda, koji su nestali kao strah i trepet, i visokih historijskih konjunktura koje su izvojevane okrutnim i nepravednim pobjedama, a bilo je među narodima i takvih bitaka koje su izgubljene pod najsvjetlijim barjacima čovječnosti i slobode.« Krležina optika itekako – i u ovom slučaju – uočava nesimetričnost, izgubljeno ili nevažeće pravilo, dajući za pravo snažnom dojmu kako je baš barjak srpskog nacionalnog ustanka otjelotvorenje i visoka mjera poučnosti za druge, susjedne narode, u sasvim naročitim uvjetima i okolnostima historijskog razvoja.
Ima Krležinih varijacija koje su danas i ovdje, i još ponegdje, nalik na opća mjesta, odveć (zlo)upotrebljavane u tumačenjima tzv. materijalističkog svjetonazora. No, ovaj ogled o tome da narodi vječno nisu tek statističke konstante, i da su, čak, i predskazanja na nebesima svrsishodna za veliku ciljnu metu nacionalno oslobođenje ima karakter propedevtike, tek otkrivenog pisma, šifre, znaka za budućnost. g
