Arhiv tekstova

Dozvolili smo da nas loši vode

Lazar Baraković od prije mjesec i pol dana obnaša funkciju dopredsjednika Skupštine općine Subotica. Iako se aktivirao u politici još u vrijeme Ante Markovića i kasnije u DSHV-u, u javnosti je uglavnom bio poznat po svojim uspjesima na gospodarskom planu i kao inovator. Dobitnik je Oktobarske nagrade Subotice i Prvomajske nagrade na saveznoj razini 1989. godine, za svoj doprinos na planu smanjivanja troškova i unapređenja proizvodnje, te različitih inovacija.
 
HR: U politiku ste ušli kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića, a zatim ste postali član DSHV-a. Što Vas je motiviralo na politički angažman?
    Član Saveza reformskih snaga sam postao jer sam mislio da je to opcija koja može omogućiti transformaciju SFRJ bez sukoba. Kad se u tome nije uspjelo, izišao sam iz stranke i bavio sam se svojim poslom. Kasnije sam se sretao s ljudima iz DSHV-a, razgovarali smo, slušao sam izlaganja čelnika stranke i shvatio sam da je to program koji želi održati jedinstvo i očuvati identitet hrvatskog naroda. Smatrao sam da je to dobro i možda i obveza svakoga tko sebi misli dobro. I tako sam se približio DSHV-u. Kad su bili izbori 5. listopada 2000. godine, iako je bilo i drugih stranaka koje su me zvale, ja sam ipak mislio da je DSHV ona stranka na koju »ja najviše sličim«, i tako sam postao kandidat za odbornika Skupštine općine, a zatim i odbornik iz redova DSHV-a.
HR: Do sada ste se bavili privatnim poduzetništvom i u Subotici ste poznati kao uspješan poduzetnik?
    Od 1970. godine pa sve do kraja 80-tih godina bio sam uposlen u »Novoj brazdi« u Đurđinu. Radio sam različite poslove, počeo sam s održavanjem opreme, zatim sam bio tehnički upravitelj i na kraju sam bio direktor, sve do kraja 80-tih, kad u Novoj brazdi za mene više nije bilo mjesta. Tada sam prešao u »Zrno-Mag«. Bile su to vrlo teške godine, vrijeme inflacije i teško je bilo raditi. U to vrijeme djeca su završila školu, htjeli su i oni raditi, i odlučio sam 1993. godine osnovati vlastito poduzeće. Počeli smo prvo s izradom rezervnih dijelova za poljoprivredne strojeve za koje sam ocijenio da postoji tržište. Zaključio sam tada da će se socijalistički sustav raspasti i da svatko tko želi biti slobodan čovjek mora sam osnovati poduzeće. Znao sam da to neće biti lako s malo novca, ali sam mislio da treba iskoristiti moment kada se moglo sve prodati što se na tržištu ponudi. Još su tada u državi postojale stare zalihe pa su i poljoprivredna imanja i trgovine imale neki novac i bile su u stanju plaćati.
HR: Kako ocjenjujete uvjete za razvoj malog poduzetništva sada?
    Uvjeti su katastrofalni, tu nema govora, vrlo je teško naći sve što treba za proizvodnju, a kada se i nađe, cijena nije objektivna. Na primjer, u metalskoj industriji u drugim zemljama, najčešća je cijena po kilogramu proizvoda koji se ugrađuje u strojeve, ili dijelove, oko 30 dinara, a vrhunska cijena je 45 dinara. Ali, mi ne možemo dobiti materijal po toj cijeni, mi najčešće plaćamo 50-60 dinara, i kad dobijemo po toj cijeni, onda smo još i zadovoljni. Ne možemo često ni dobiti onu potrebnu kvalitetu materijala, pošto naša industrija ne radi, a onaj tko uvozi bira onaj materijal koji će brzo prodati, a one koji se manje troše neće ni uvoziti pa nama ostaje da se snalazimo.
HR: Pomaže li država male i srednje poduzetnike?
    Država sad nije u stanju sama sebi pomoći, ne može, kao što vidimo, niti svoje institucije urediti, a nekmoli pomagati poduzetništvo. Ipak, onaj tko se ne opredijeli sam sebi organizirati posao, neće mu biti lako. Svaki čovjek treba, ukoliko može, sebi naći posao. Međutim, nije dosta samo opredijeliti se za nešto, mora se biti godinama uporan i malo duže raditi. To neće biti osam sati rada, osam sati zabave, osam sati odmora, nego će biti možda šesnaest sati rada, osam sati odmora, i možda još i gora razmjera ukoliko ste poduzetnik. Mora se osim toga voditi računa o svakom dinaru, ne može se rasipati, ne može se ići na godišnje odmore i slično. Mora se biti štedljiv i u proizvodnji i na sebi. Moram priznati, imao sam prigovora u obitelji oko te štednje u početku, ali sada vide da je dobro, da nije bila greška, da možemo osigurati posao ne samo nama nego i drugima, pa tako petnaestak obitelji živi od poduzeća koje smo osnovali.
HR: Tko sada vodi poduzeće?
    Poduzeće sada vodi moj sin. On je od početka bio sa mnom i dobro je ušao u posao. Mi se i dalje nalazimo i porazgovaramo o poslu, ja mu kažem što mislim, ali on donosi odluke. Uspostavljen je kontakt s kupcima i dobavljačima i sada je to dosta jednostavno raditi.
HR: Budući ste surađivali s velikim kombinatima, što Vi mislite kakva je njihova sudbina?
    Oni će se prodati vrlo brzo, jer će biti dovedeni do nule i nemaju što dati u zalog, niti objekte niti zemlju, jer je to najčešće već pod hipotekom. Nemaju više od koga uzimati kredite, a država im neće dati jer nije zainteresirana. U stvari, nitko nije zainteresiran, neka radi tko kako hoće, i svatko se mora sam snaći, i ako se snađe, onda će preživjeti. Sve je to u pripremi za privatizaciju.
HR: Kako Vi ocjenjujete privatizaciju, kako je ona provedena kod nas?
    Ne sviđa mi se kako je privatizacija provedena, trebalo je biti pošteniji prema radnicima koji su tu ostavili neki minuli rad, i trebalo se to uzeti u obzir. Najčešće se poduzeće dovede do slabog stanja, pa se onda napravi tender ili neka prodaja gdje niti država dobije ono što to vrijedi, niti je kupac dobio nešto s čime može krenuti u posao i ostvarivati profit. S druge strane, mislim da je prije početka prodaje, odnosno privatizacije, prvo trebalo vratiti starim vlasnicima ono što je oduzeto. Ako netko hoće uspostaviti zdrave odnose u gospodarstvu i društvu, treba prvo raščistiti ono što je bilo loše i ispraviti nepravde koliko je to moguće. To je uvjet da ta država bude na zdravim temeljima, ali ako se to ovako prodaje sad nekom drugom, da se zamete trag pravog vlasnika, još uvijek će biti potraživanja i nezadovoljstva kod građana. To će biti jedan teret za generacije koje dolaze, jer ćemo im mi ostaviti ovako neuređene vlasničke odnose.
HR: Poljodjelci se žale na teške uvjete. Kako Vi vidite stanje u poljodjelstvu u Općini Subotica?
    Mislim da su najsiromašniji poljodjelci u okolici Subotice. Mene je iznenađivalo da ljudi u južnom dijelu Banata i južno od Dunava, koji obrađuju manje površine zemlje, kupuju strojeve, ulažu u opremu, dok to u Bačkoj nije slučaj. U Bačkoj čovjek s deset hektara ne može dobiti ono što tamo dobije s dva-tri hektara.
HR: Koji su tome razlozi?
    Naši ljudi čim nešto proizvedu, u lošoj su situaciji. Na primjer, čim proizvedu pšenicu, pošto nemaju skladišta, moraju je odnijeti i više oni nisu »gazde« vlastitog proizvoda, to više nije njihovo. Onaj tko to prima određuje i kvalitetu i količinu, i cijenu, njegove su i vage i instrumenti za utvrđivanje kvalitete. Sve to je tako jer je u monopolskom položaju. A naši proizvođači koji obrađuju veće površine, koji proizvedu 100 vagona pšenice, nemaju je gdje smjestiti, oni su u poziciji najamnog radnika, ili još i gore. S druge strane, kad je u pitanju repromaterijal, od opreme, rezervnih dijelova, sjemena, gnojiva i zaštitnih sredstava, sve je to isto samo sad obrnuto. Sad kupac ne diktira niti uvjete niti kvalitetu i ne daje on deklaraciju na kvalitetu nego onaj tko to prodaje. Prodavač kaže, na primjer, da je to NPK 15:15:15, međutim, možda je to 8:8:8. Bilo je takvih slučajeva, a i problema u »kilaži« i u svemu. Seljak je izložen jednoj muci i snalaženju u tom. Malo čudi kako ljudi uopće i izdrže i izguraju sve to, ali se vidi da vode računa o svakom dinaru u ovoj vrlo teškoj situaciji, naročito u sjevernoj Bačkoj.
HR: Koja su rješenja, što bi mogli uraditi poljodjelci? Ne bi li se trebali udruživati radi rješavanja zajedničkih problema?
    Teško je to organizirati, iz više razloga. Postoji neka vrsta nepovjerenja među ljudima, neka, moglo bi se reći »bolest«. Malo tko kome vjeruje, svašta su ljudi prošli, pa se nitko ne smije udružiti, jer kažu »Eto, ovaj sad organizira neku zadrugu, udruženje, radi nekog osobnog interesa, moram ja vidjeti hoću li ići tamo ili neću«, i ako se udruže, onda to ne traje dugo. Potrošilo se povjerenje među ljudima i mislim da je to jedan od velikih problema.
HR: Kakve su onda perspektive za poljodjelce?
    Mislim da poljodjelci neće moći čak i sa 100 hektara biti samostalni proizvođači. To je mala površina od koje bi mogla solidno živjeti jedna obitelj. Morati će imati više obradive zemlje, a nema toliko zemlje na raspolaganju da bi ovaj broj poljodjelaca imao toliku površinu. Znači, tako nešto je isključeno. Mislim da će morati pokretati i razvijati kooperacije, kao što je to vani, u svijetu. Ne radi se više to tako da ima jedna ogromna tvornica s nekoliko stotina radnika, već se na jednom području od oko 50-tak kilometara u krug radi jedna vrsta proizvoda, gdje svatko radi samo jednu komponentu, u svojoj manjoj radionici. Potrebna je specijalizacija, nabavka određenih strojeva i opreme, i onda se taj jedan dio može uraditi i kvalitetno, i brzo, i jeftino, i može biti konkurentan. Smatram da bi se tako mogli organizirati poljodjelci, a zemlju ne treba prodavati, treba je zadržati, ali se mora tražiti još neki posao. Kod nas je još uvijek takva situacija da još nije prodrlo strano tržište, sa svom robom koja se traže, i još uvijek se mogu plasirati različiti proizvodi. Mislim da je to spas i za poljodjelce i za male poduzetnike.
HR: Kako Vi vidite stanje hrvatskog naroda u Srbiji?
Mi smo dovedeni »blizu nule«, da nas nestane, da nestane naš jezik, da nestanu naša kultura i običaji. Dijele nas na Bunjevce, Šokce, Jugoslavene, Srbe katoličke vjere, na nešto uglavnom što nije to što jesmo, i to mi smeta. Prvo nam je jezik bio spojen u hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, ovdje na našem području je uglavnom prevladavao srpski i mi smo se od našeg jezika odvojili i zaboravili smo ga. Osobno i sada najbolje razumijem ikavicu, ali prihvaćam književni hrvatski jezik, samo mi je žao što ga ne znam dovoljno. Mislim, međutim, da to i nije najveći problem, jer ima još Hrvata koji ne znaju dobro književni hrvatski jezik od Novog Zelanda do Amerike, pa su i dalje Hrvati.
HR: Osim »problema s jezikom«, što još opterećuje hrvatsku zajednicu?
Posebno mi je teško, što se često kod nas događa, da kad se sretnemo na ulici, o drugom susjedu olako pričamo ružne stvari koje nisu istinite, i to baš o našim ljudima najružnije, što je vrlo štetno za nas. I čak se ide dotle da se i svećenici kritiziraju vrlo oštro. Možda je to nekada i opravdano, ali da je to vrlo ružno, to stoji. Mislim da upravo svećenicima možemo zahvaliti što smo kako-tako opstali i sačuvali kulturu, vjeru, jezik. Oni su bili ti koji su to sačuvali i sad se netko nađe i sve to napada.
HR: Jeste li Vi vjernik?
Nisam ja neki »veliki« vjernik, nisam išao redovito u crkvu, i meni je žao što je to tako, ali otići ću, moram, ne mislim pri tome da mene netko tjera na to, već ja tako osobno osjećam. Takva su bila vremena, i u nekim obiteljima se vjera održala u nekima ne. Gdje je bila veća kultura i znanje, vjera je sačuvana.
HR: Kako procjenjujete međunacionalne odnose u Subotici kao pripadnik hrvatske zajednice, nakon više incidenata u gradu i okolici?
Naš narod se uvijek trudio da bude u dobrim odnosima s drugim narodima s kojima živi, i to treba zadržati. S druge strane, treba se malo okrenuti sebi. Dozvolili smo našim vođama da nas loše vode, nismo reagirali, šutjeli smo, trpjeli smo, nismo zastupali narodne interese. Mislim da je to velika greška, da to moramo sebi priznati, i moramo stoga sada više raditi.
    S druge strane, mislim da je teško reći je li u društvu općenito bolja ili gora situacija, ali je neka mučna situacija sada, otkako je ubijen premijer Đinđić. Mislim da učestali incidenti nisu slučajni, već da su neke snage vidjele da je to njihova šansa da se »zaigra njihovo kolo«. Subotica nije posebno u drugačijoj situaciji od ostalih gradova, možda je više trn u oku zato što je sastav stanovništva takav koji onima što to čine smeta. To nije dobro ni za nas, ni za one koji to rade.
HR: Što se može i treba činiti?
    Za sve incidente bi se moralo odgovarati pred sudom. Međutim, velika je greška što nije »osvanuo 6. listopad«. Toliko je zla napravljeno, da princip prema kome treba prespavati jednu noć pa oprostiti svima nije dobar. Moraju vinovnici svih nesreća i zla, koja su napravljena i u okruženju i ovdje, odgovarati. Mislim da Haag ima malo prostora za njih, to je trebalo i ovdje rješavati, i suditi im, ali ne da ih čuva onaj s kojim su zajedno djelovali, nego netko kvalitetan, koji ih može i čuvati i suditi im. Smiješno je to, kad se neki procesi pogledaju, da izgleda kako sude onome tko je žrtva, a ne počinitelj. Đinđić, Stambolić, Ćuruvija, svi tako prolaze. Počinitelji imaju neki dobar izgovor, argument kako oni kažu, a ja ne znam što je tu argument. Ubijen je čovjek i žrtva je, a još treba i neki argument da se o nečemu raspravlja. Meni to nije logično i nije dobro. I dok tako nešto traje, dotle će biti i incidenata i zlodjela.
HR: Može li DSHV u sadašnjoj situaciji, pred unutarstranačke izbore, djelotvorno raditi na ostvarivanju svojeg programa?
    Radi se na tome i nadam se da će izbori u stranci dovesti kvalitetne ljude u čelništvo stranke. Onda ćemo moći normalnije i bolje raditi, jer je do sada bilo dosta nejasno tko ima kakva zaduženja. Svatko treba dobiti zadatak u onoj oblasti koju dobro poznaje i onda znamo da će to biti urađeno, i onda se više ne može taj dio kritizirati. Ne mislim da ne treba biti kritike, mora postojati kritika, ali nekada je to bilo i zlonamjerno, bilo je i vrlo ružnih nastupa, što je štetno za stranku. Za sada se izbori u mjesnim odborima dobro odvijaju i 29. veljače ćemo, vjerujem, izabrati najbolje.
 HR: DSHV na posljednjim izborima nije uspio dobiti svog zastupnika u republičkom parlamentu. Neki kažu da je Koalicija Zajedno za toleranciju bila pogrešna odluka…
    Mi smo kod potpisivanja dokumenata za glasovanje imali veliki broj potpisa, čak veći od nekih »velikih stranaka« u Subotici, znači, naši glasači su bili spremni i izašli su glasovati, pa i pokraj toga što smo kao narod podijeljeni mislim da smo imali solidan broj glasova. Mi smo, međutim, očekivali da će biti veći broj glasova u Sandžaku i da će veći broj glasova osvojiti Liga socijaldemokrata Vojvodine, međutim, oni su imali izuzetno mali broj glasova, i to je razlog što nismo ušli u parlament.
HR: Vjerojatno će se vrlo brzo održati izbori za Pokrajinsku skupštinu, lokalni izbori, a možda i novi republički. Kakva su opredjeljenja DSHV-a?
    Mi se moramo prvo sami konsolidirati, »ozdraviti« stranku, da budemo zdrava i dobra zajednica i da imamo povjerenja u ono što gradimo upornim radom, ne samo u politici već i u gospodarstvu i poljodjelstvu, trebamo se pomagati i raditi. S druge strane, mi nemamo drugog izbora nego se udružiti s nekim tko je sličan nama, tko ima slične interese i potrebe kao zajednica.