Arhiv tekstova
Gradske priče
Subotički književnik Milivoj Prćić javio se zbirkom priča »Zadnja pošta: Subotica« 2001. godine, nakon jednog objavljenog romana (»Stari zid«, Osvit, Subotica, 1992.). Knjiga »Zadnja pošta: Subotica« sadrži dvadeset i pet priča, a objavljena je u nakladi Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«.
Ovo prozno djelo Milivoja Prćića donosi priče o životu samoga autora koji je dijelom proživljen ‘kao literatura’, a u pričama se prepoznaju i likovi Subotičana koje je Prćić okarakterizirao kao vukove Subotice koji nikada nisu bili niti na jednoj radnoj akciji komunističke omladine i nikada nisu bili u Kumrovcu, niti u Kući cvijeća, kao ni na sletovima za Dan mladosti. Priče u ovoj knjizi pripovijedaju o usponima i padovima nekih od onih ljudi koji su stvarali i činili urbani duh Subotice u vremenima kada se ‘podgrijavanjem’ pokušavala održati marksistička ideologija.
STAV RAZLIKE: Milivoj Prćić realistički pripovijeda o večernjim izlascima tramvajem na Palić, o atmosferi u kavanama Mala gostiona, Crvena ruža, Bijela ruža, o ‘kraljevima kavana’ i prvom kafiću u Subotici, u ‘Borovo’ ulici koji je dobio ime Lav, piše Prćić i o Klubu ljubitelja umjetnosti i o večerima s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kada se s prijateljima nalazio na Korzu, o izletima u Szegedin s početka sedamdesetih godina, kao i o noćima koje su provedene na terasi kavane hotela Patria i o partijama preferansa koje su igrane na ženskom štrandu na Paliću, a na svim tim mjestima odvijale su se gradske priče, one vedre i one tužne, priče o ljubavima, zanosima i razočarenjima. Osim raznih dogodovština, avantura i kalambura, specifičan duh druženja koji je opisan u pričama Prćića, građen je dugim razgovorima prijatelja o raznim temama, od slikarstva, glazbe, književnosti, pa do povijesti filozofije, psihologije, kulturne antropologije i o antologijskim šah partijama.
Pripovijedanje Prćića ne sadrži jalovu gorčinu spram vremena u kojemu se pokušavalo nametnuti jednoobrazno mišljenje, niti isprazan sentiment prema junacima ispripovijedanih priča koji su se distancirali od dominantnih političkih odnosa stvarajući vlastiti mikro-svijet koji je karakteriziralo što ga ne čine ljudi od jedne knjige. Prćić pripovijeda o životnoj energiji junaka svojih priča, ali i o svojim kušnjama i sudjelovanju u događajima koji su se dešavali, kako u duhovnome okruženju koji su stvarali njegovi prijatelji, tako i u sistemu vrijednosti koji je tadašnja politička vlast pokušavala etablirati. Na čitateljima je da prosude jesu li događaji, način života i nazori junaka Prćićevih priča bili građeni i jesu li proizašli na iskustvu lagodnoga eskapizma ili je to pak bio stav razlike i sofisticiran način subverzije spram tada vladajuće ideologije.
VRIJEDNOST LJUDSKE OSOBNOSTI: Mišljenja sam da su akteri ovih priča odabrali urbani, građanski izraz načina življenja, gradeći osobnu osjećajnost razlike u olovnim vremenima kada se glorificirala tzv. ‘radnička klasa i poštena inteligencija’. Shvaćajući beskorisnost izravnog konflikta s vladajućom dogmom, u društvenom kontekstu zbilje sudbinskog prostora življenja, kada je veoma veliki broj ljudi mislio da se može odletjeti u ‘svijetlu budućnost’, Subotičani ovjekovječeni u pričama Prćića težili su izgraditi vlastiti identitet van ideologijskih svjetonazora kojima se udarnički nastojala ukalupiti svijest ljudi, a Milivoj Prćić nije propustio, a da ne zabilježi i sljedeće o tim vremenima: »Državni ‘spavači’ su se mirno pripremali u snovima za svoje uloge u ratovima koji dolaze, gdje će pokazati svoje umijeće izdaje sebe i drugog, bez ikakve nagrade, jer srebrnjaci su odavno podijeljeni. Za državne ‘spavače’ je izdaja pitanje slasti, orgazma duhovnih zlikovaca, ledeni smijeh zvijeri u čovjeku koja na ovim prostorima kolje svake druge generacije svoje izmišljene protivnike, kojima se nakon dugog niza godina otkrivaju i obilježavaju grobovi«.
Priče Milivoja Prćića usmjeravaju našu pozornost na prošla vremena, ali samim time što je marksistička ideologija smještena u beživotni muzej, potiču i na pitanje kakva je supstancija aktualnih gradskih priča koje su specifični znakovi vremena. Pod naizgled ugodnom maskom potrošačkog društva, usmjerenim stvaranjem javnog mišljenja, na početku novoga milenija dominiraju društveni procesi kojima je etabliran lažan osjećaj sigurnosti u paradoksalnom društvenom stanju za koje je karakterističan gubitak svijesti o vrijednosti ljudske osobnosti. Priče Prćića dokument su o nastojanjima očuvanja ljudske osobnosti u jednome prošlom, svršenom društvenom kontekstu izopačene duhovne represije, a gradske priče o aktualnom poimanju realnosti i duhovnoj gladi novih vukova Subotice u vremenu u kojemu je nadvladala tzv. filozofija užitka sigurno se već pišu, a te nove gradske priče bit će nastavak kontinuiteta književnih poetika i umjetničkih izraza i svjedočanstava o urbanom, kakva se već nalaze u djelima subotičkih književnika Lazara Merkovića, Milovana Mikovića ili Vojislava Sekelja. Književnik Milivoj Prćić objavio je prošle godine knjigu monodrama »Salaš u lampašu« (HKC »Bunjevačko kolo«, Subotica), a kako mu je u rukopisu knjiga pripovijesti »Sjeverno od kanala Franz Josef I.«, ostaje nam za vidjeti osobni duh ovoga pisca u novome zrcalu njegove knjige koja je pisana u vremenu bezličnosti kulture smrti.
Z. Sarić
