Arhiv tekstova
Vrsni spoj krimića, spelologije i okultizma
Ivo Brešan se, za razliku mnogih od hrvatskih književnika, ponaša tržišno. Premda je već vremešan, umalo svake godine objavi roman. A kako to radi već dulje vrijeme, njegov je opus golem. Od antologijskih drama »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« te »Nečastivi na Filozofskom fakultetu«, preko scenarija za filmove, Brešan literarno obrađuje totalitarizam, svejedno jeli kroz komediju ili tragediju. U trilogiji koju čine »Astarotha«, »Država Božja 2053.« te »Vražja utroba« (roman na 260 stranica objavljen 2004. godine u Biblioteci Karizma zagrebačke izdavačke kuće Sysprint), kao i u većini djela, Brešan analizira Sotonu.
Sotona ne djeluje sam. Uz njega su poslušnici, bilo oni ucijenjeni ili oni jadnici koji sami nisu u stanju razlikovati dobro od zla. Te su nesretnike moćnici instrumentalizirali i napravili od njih, zbog njihove naivnosti i njihovih dobrih namjera, izvršitelje zločina. Baš kao u naših posljednjih 15 godina. Brešan je završio autopsiju naše društvene zbilje. Bez historijskoga odmaka, naravno, jasno detektira učmale društvene baruštine, u kojima caruju smrtonosni virusi, i majstorske radionice političara, koji sukcesivno puštaju u nacionalni habitus bakterije, koje će nas razoriti.
Žanr: Žanrovski je teško odrediti gdje spada »Vražja utroba«, u krimić, horor ili pustolovni roman, no to je, zapravo, svejedno. Brešan nije lak pisac, premda je stilski vrlo domišljat – tekst mu je pitak, sustavan, a dijalozima, često i sa samim sobom, duboko ponire u duše svojih likova tragajući za najistančanijim etičkim nitima. Nije nasilje reći da su u »Vražjoj utrobi« zamjetni elementi postmodernizma, no najtočnije bi bilo reći da je Brešanov roman dio dobre literature, a sladit će se i oni čitatelji koji imaju sklonost ka okultnom. U romanu u potrazi za zlatom sudjeluju José Kardum, liječnik i alkoholičar, naivni sin ustaškoga emigranta kojeg je otac nagovorio da potegne iz Argentine i pronađe ustaško zlato skriveno u velebitskoj pećini, kao i Urban Tomaš koji se pojavio na Velebitu u listopadu 2002. godine niotkuda. Dopadljiv je, zabavan, komunikativan, sklon analitici i traženju smisla. Pronalazimo u njemu mnoge naše odlike, vidimo u njegovom ponašanju i u njegovim razmišljanjima osobine naših prijatelja, poznanika i naših neprijatelja. On latentno taloži zlo u naše duše – on je oličenje zla, koji ne čini ništa zlo. Njima su pridruženi Laginja, znanstvenik, stručnjak za kraške špilje i ubojica – likvidirao je suprugu i njezina ljubavnika, Čagalj koji je saborski zastupnik i koji se obogatio baveći se politikom (ajde!) i sada uživa u blagodatima novca i moći, a Agneza je Židovka: bivša djelatnica izraelskih tajnih službi koju je zavela blještavila zlata; makar su ga ustaše otele Židovima. Kaliterna je alpinist, a Žmuda pak bivši policajac i kriminalac. Vjerujem da će čitatelji uživati i u ovom Brešanovom djelu.
O Sotoni: »Sotona je zlo i ja se njim bavim«, govori često Brešan, no Sotona za Brešana nije onakav kakvim nam ga žele dočarati: on je tu, nema roščiće, nezamjetan je. Sotona pokreće maligna društvena zbivanja, a neželjene pojave plod su njegovoga djelovanja na labilne ljude. Literatura se, primarno, bavi zlom; razotkrivanjem zla. Pisci-optimisti navode da Dobro pobjeđuje Zlo. Brešan, koji nije inficiran optimizmom, misli da je Zlo moćnije. Banalna literatura, poput dijaloga u Big brather kući, zbivanja u politici, kulturi ili diplomaciji ukazuju da je Brešan, na žalost, možda u pravu. g
