Arhiv tekstova
Biciklom od Zagreba do Subotice
Prošlog petka (22. travnja) u sedam izjutra mladi inženjer elektrotehnike Marko Milodanović (1977.) sjeo je u Zagrebu na bicikl, koji je uzajmio od jednog prijatelja, i krenuo put rodne Subotice. U subotnju zoru, poslije dvadeset i dva sata kontinuirane vožnje i minimalnih odmaranja, te prevaljenih 420 kilometara na dva kotača, u pet sati stigao je na kućni prag i uspješno dovršio svojevrsnu avanturu.
4Kako to da ste uopće izabrali Zagreb za polaznu točku vašeg neobičnog poduhvata?
Budući da sam završio studij elektrotehnike u Zagrebu i da sam »tisuću« puta putovao raznim prijevoznim sredstvima na relaciji od Subotice do glavnog grada Hrvatske, ovog puta sam se odlučio, probati prevaliti poznatu razdaljinu na neobičan način, biciklom, i tako stići na tjedan dana godišnjeg odmora.
4Kada ste započeli svoju nesvakidašnju avanturu?
Skupa s prijateljem, koji se odlučio pratiti me u mojoj nakani, krenuo sam u petak 22. travnja u sedam sati ujutro iz Zagreba i lagano put Podravske magistrale i svih sela koja se nalaze usput.
4Kako je izgledala prva etapa i koji ste tempo vožnje izabrali?
Izlazak iz grada, od nekih 25 kilometara, predstavljao je prvu etapu na našem putu, a odlučili smo se poslije svakog sata vožnje uzeti kraću stanku od 5-10 minuta.
4Jeste li koristili neki posebni sportski bicikl za ovaj pothvat?
U pitanju je bio najobičniji bicikl tzv. City bike, koji sam uzajmio od jednog prijatelja. Istina, mi smo se solidno pripremili za ipak dugačak put, na bicikle smo stavili posebne »bisage« u koje smo pospremili dosta vitamina, energetskih napitaka, hrane, ali i vreće za spavanje i šator ukoliko bi zatrebalo stati i negdje prenoćiti.
4Kakvo je bilo vaše prolazno vrijeme?
Najbrže smo prošli prvih stotinu kilometara tijekom kojih smo imali kratke stanke od nekoliko minuta poslije svakog sata vožnje, ali već poslije, prije svega zbog mog prijatelja koji nije bio baš u kondiciji, bili smo prinuđeni na nešto duže pauze. Na pola puta, negdje oko sedam sati navečer i poslije prijeđenih 220 kilometara, stali smo u Našicama i tamo smo odmarali jedno sat vremena. S obzirom na njegov umor, tu smo se razdvojili i ja sam sam, nešto jačim tempom, u osam sati, krenuo prema Subotici.
4Kada ste stigli na državnu granicu i kakva je bila reakcija pograničnih djelatnika?
Na granični prijelaz Erdut-Bogojevo stigao sam točno u ponoć, a policajci i carinici su me dočekali sa smiješkom, komentirajući moj pothvat. Nažalost, moram kazati da sam se dobro smrzao, temperatura je bilo oko nule, jer sam morao čekati automobil s prijateljima koji su me pratili, a koji je registriran na moje ime. Tih dvadeset minuta, dok nisu stigli, mi zbilja nije bilo ugodno oznojenom i promrzlom.
4Posljednjih stotinu kilometara vozili ste vojvođanskom rutom na relaciji Bogojevo-Sombor-Subotica. Jeste li pomišljali odustati s obzirom na sve okolnosti?
Iskreno, pomislio sam odustati već u Erdutu, ali sam onda pomislio da bi prijeđenih 300 km bilo uzalud, no, najteže mi je bilo posljednjih 60 kilometara od Sombora do Subotice, kada sam ostao sasvim sam (prijatelje u kolima sam poslao na spavanje) i kada sam već osjećao posljedice velikog umora.
4Kakve ste posljedice osjećali tijekom dugotrajne, 22 satne vožnje do kuće u Subotici?
Prvi dio puta do Našica sve je bilo u redu, ali sam poslije počeo nepotrebno i pomalo neiskusno forsirati, što me je dodatno umorilo. Najviše su me boljela leđa, a veliki problem mi je predstavljala i hladnoća tijekom noćnog i jutarnjeg dijela vožnje.
4Kako ste se osjećali stigavši na kućni prag poslije odvoženih 420 km od Zagreba do Subotice?
Osjećao sam se zadovoljno što sam uspio dovršiti zamišljenu avanturu vozeći iz grada u kojemu sam studirao do mog rodnog grada, spajajući Suboticu i Zagreb u kojima sam proveo najveći dio svojeg života. g
