Arhiv tekstova

Kako, molim?

NE­PRI­JA­TELJ ZA SVA VRE­ME­NA

Zanimljivo je što se dešava, kad se u priču o ratnim zločinima počinjenim u ime srpstva uključi neki građanin ove zemlje nesrpskog podrijetla. To je ovih dana osjetila ministrica u Vladi Srbije Ivana Dulić-Marković. Njeno podsjećanje na hladnjače, koje su umjesto bresaka prevozile leševe, bio je povod da se upre prstom na njenu nacionalnu pripadnost. Uzgred, ministrica Dulić ne sudjeluje u javnom životu kao predstavnica manjinskog naroda. Resor koji pokriva u Vladi je sasvim »anacionalan«, a i članica je jedne općesrbijanske stranke sa središnjicom u Beogradu. Za radikalsko-nacionalističke ekstremiste to, međutim, nije nikakav dokaz lojalnosti. Kritički stav ove ministrice i građanke Srbije prema ratnim zločinima počinjenim u ime srpstva, u iskrivljenom poimanju međunacionalnih odnosa, dokaz je da netko tko je Hrvat uvijek ostaje neprijatelj Srba, sklon izdaji i drugim nepatriotskim radnjama. Ništa drugo iz životopisa ove žene, osim njenog nacionalnog podrijetla, nije relevantno za ocjenu njenog odnosa prema zemlji u kojoj živi i njenom većinskom narodu. Ovakve prijeteće prozivke manjinaca zbog navodnog antisrpstva potpuno razvijavaju predizbornu demagošku maglu o, navodno, pripitomljenim radikalima. Pasionirano pronalaženje neprijatelja u svemu što je drugo i drugačije, bilo je matrica one iste politike zbog koje Srbija danas i nosi teško breme ratnih zločina. Danas, komentar, 5. travnja

 

NA­DA U SA­MO­U­PRA­VLJA­NJE

Sloboda interpretacije tuđih primisli ne ide dalje od jednoćelijskog razmišljanja da će »ulazak u Europu« značiti, prvo i prvenstveno: veću plaću. Kao da ćemo svi, dekretom, dobiti šansu da mjesečno primamo dvije-tri pa možda, ako nam se zalomi, i četiri tisuće eura, onako bez veze, tek da nas Europa časti što smo joj učinili čast pa joj se pridružili! Na novcima sve počinje i završava, jer još nikog nisam čuo da ćemo morati raditi onako kako se u Europi, uglavnom, radi: krvnički, od jutra do večeri, bez svega onoga na što smo kao nacija navikli – nema bolovanja, jer bolovanje košta do jaja; nema po uredima sjedenja uz kavicu i čitanja novina; nema samoupravljanja; nema odlazaka u kavanu u radno vrijeme; nema bježanja s posla prije pet ili šest ili sedam; ukratko – nema zezanja s iskonskim kapitalizmom za koji smo se tako borili svih ovih godina! Petar Luković, Feral Tribune, 24. ožujka

 

BU­DI DO­BAR, SLI­JE­DI NA­GRA­DA

Prvi ozbiljni sukobi i razlaz u DOS-u nastali su oko uhićenja Slobodana Miloševića i velika je kanonada ispaljivana prema Demokratskoj stranci, posebno Zoranu Đinđiću, zbog toga. Sada je Vlada Vojislava Koštunice, iako su tvrdili kako im je Haag deveta rupa na svirali, morala priznati da nije baš tako. Isporučeno je već nekoliko optuženika, neki su čak i nagrađeni, što podsjeća na nagrade koje su dodjeljivane za sterilizaciju u Kini i Indiji, kada su ljudi, koji su se tome podvrgavali, dobivali tranzistor. Doduše, ovdje je to malo luksuznije, u pitanju je automobil. Ali da ostavimo šalu na stranu, realan problem koji mi imamo i svijest da su se ovdje dogodili neviđeni zločini i pljačka, pretvaraju se u predmet trgovine između naših vlasti i određenih institucija u svijetu. Nebojša Popov, znanstveni savjetnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, Dnevnik, 3. travnja

 

VJE­RO­DO­STOJ­NOST

Predizbornu izjavu Jadranke Kosor da ne bi prepoznala Antu Gotovinu, podsjetimo, izaslanik EU u Zagrebu proteklog je tjedna naveo kao jedan od tri ključna razloga zbog kojih je Hrvatska u Bruxellesu shvaćena kao nevjerodostojan partner kojemu vladavina prava ne znači onoliko koliko znači EU. Glasnogovornik vlade Ratko Maček zbog toga je potpredsjednicu Vlade morao braniti tvrdnjom da suradnju s Haškim sudom nikada nije dovela u pitanje. Samo dan kasnije, ista ta potpredsjednica vlade glavna je zvijezda na koncertu od kojega se nije moglo očekivati ama baš ništa osim protivljenja suradnji s Haagom i potpore optuženiku zbog kojega Hrvatska gubi najvažniju trku.
Može li onda itko rasplesti tu farsičnu zbrku: mi bi malo u Europu, ali bi malo i glasove onih koji nisu za Europu? Možemo li napokon doznati što misli potpredsjednica Vlade: je li za vladavinu prava ili za zaštitu Ante Gotovine? Hoće li itko Sanaderu objasniti da nema vjerodostojnosti bez vjerodostojnosti? I ima li u Hrvatskoj ikoga da se usprotivi prijetvornom balkanizmu Sanaderove Vlade? Boris Pavelić, Novi list, 30. ožujka

 

BI­RA­JU DRUŠTVO

Nije slučajno što se nisam susreo s gradonačelnicom Novog Sada. Naša politika je da se ne sastajemo i ne surađujemo s političkim strankama i organizacijama koje ne zastupaju ideju o potpunoj suradnji s Haškim sudom, koje ne podržavaju političke i ekonomske reforme u ovoj zemlji ili s onima koji su uključeni u neku vrstu korupcije. Michael Polt, veleposlanik SAD u Beogradu, u obrazloženju zašto se prilikom posjeta Novom Sadu nije sastao s gradonačelnicom Majom Gojković, Beta, 30. ožujka