Arhiv tekstova
Moraš radit ono što voliš
Aleksandar Sedlak je rođen 1945. godine. Osnovnu školu i srednju grafičku završio je u Subotici. 1968. se počeo baviti fotografijom, a 1972. počinje raditi u »Foto novinama« u Subotici. Kasnije je radio kao foto-reporter u »Subotičkim novinama«. Bio je član nekoliko subotičkih rock skupina. Danas živi i radi u Rijeci.
4Ovdašnjim ljudima ste ponajviše poznati kao fotoreporter »Subotičkih novina«. Kako s današnje distance gledate na taj Vaš rad?
Fizički posao za svladavanje rutine sam obavio u »Foto novinama«, a kasnije sam prešao na interesantniji posao u »Subotičke novine«. Neka vizija je obećavala da ćemo se razvijati, ali kako je vrijeme prolazilo to se nije dogodilo. Malo snage što je bilo to se sporadično potrošilo na neke projekte koji su se realizirali uglavnom samo jedan puta godišnje. Mene je zanimala rock fotografija. Ali to se nije moglo često objavljivati, ili ti se objavi jedna fotografija od stotinu snimaka. Događaj je diktirao tretman. Nije mi odgovarala takva pozicija, iako mi je osiguravala stabilnu financijsku situaciju. Znalo se i raditi za druge medije, koliko su već naši lokalni okviri bili interesantni za druge medije. Svaki dan se preispituješ tko si i što radiš. Kada vidiš da si u jednoj inertnoj sredini, moraš krenuti dalje.
4Interesantan je i Vaš glazbeni angažman?
Okupljali bismo se oko nekog projekta, koji bi se često realizirao samo napola. Onda kažeš neću više, ali poslije par godina, dolaze nove ploče i nove ideje pa onda ponovno uzimaš gitaru u ruke. Počelo je 60-tih godina sa skupinom »Faraoni«. Tada su se svirali uglavnom instrumentali. Poslije vojske, 1965. sam počeo svirati bas gitaru sa skupinom »Crni orfej«. Svirali smo u prostorijama kluba »Partizan«, a tamo se tjedan za tjednom petkom navečer okupljalo od 500-800 ljudi. To je bilo ludilo. Interesantna je bila naša turneja u Poljskoj. Mi smo bili jedna od prvih jugoslavenskih skupina koja je svirala u inozemstvu. Problem je bio taj što se bend uoči odlaska u inozemstvo raspao. Pjevač i orguljaš su imali ispite na fakultetu. Pjevača je zamijenio Meda Erdeg. Turneja je podrazumijevala Krakow, Katowice i Lodz, u kome smo nastupali na televiziji. U Krakowu, kada smo stigli, kazali su nam da su dva tjedna prije nas nastupali Animalsi, što nas je potaklo da u hotelu vježbamo kao ludi. Bili smo izuzetno neurozni prije nastupa, ali kada smo započeli svirati publika je naprosto poludjela. Njima je bilo svejedno tko svira, samo da se čuju gitare i da trešti. Odradili smo odlično taj koncert. Imali smo lošeg bubnjara, koji je bio dobar menadžer. On nije htio promijeniti poziciju, ostali su imali i drugih obveza tako da sam ja uvidio da je jako teško uskladiti veći broj ljudi. Tako da sam to napustio, težeći individualnom poslu, te sam prešao na fotografiju.
4Sudjelovali ste i u radu na monografiji Subotice. Koje biste Vaše radove, pokraj ovog, istaknuli?
Radio sam fotografije za monografiju Subotice u izdanju »Subotičkih novina«. Kada sam je kasnije usporedio s drugim monografijama uvidio sam da je slaba. Uglavnom inzistira na arhitekturi a ljudskog duha je malo. Najviše mi iz te monografije znači fotografija dvije starice u nošnji na izlasku iz crkve u Bajmoku. Ona povezuje odijelo s identitetom mjesta. Radio sam svake godine i fotografije za Omladinski festival u Subotici, koji su posjećivali brojni glazbeni novinari od Makedonije do Slovenije. Oni su tada uzimali moje fotografije za svoje listove. To je bilo meni za gušt, a posebice zbog promoviranja Subotice. Da nije bilo tog Omladinskog festivala mnogi ljudi ne bi ni čuli za nju.
4Kakva je kulturna klima, po Vašem mišljenju, u to vrijeme vladala u Subotici?
Najveći potencijal koji je Subotica ostvarila jest u trgovini, to je Subotica. Svi koji su uspjeli napraviti iskorak otišli su iz grada. U nekim prošlim vremenima bilo je puno ljudi koji su dizani u nebesa jer su bili u sprezi s lokalnim vlastima. Postojali su gradski miljenici.
4Ali i Vi ste radili za gradske novine?
Da, ali meni nije bilo dovoljno da me drugi plješću po ramenu. Ja sam nisam bio zadovoljan. Postavio sam sebi pitanje koče li me drugi ili ja to sam sebi činim. A postojao je i izazov da se krene dalje, ali za to nije bilo moje osobne kreativne slobode. To je bio začarani krug. Kada nema više pomaka, potreban je fizički pomak.
4Kako ste se odlučili otići u Hrvatsku?
U mojim silnim »muvanjima« 70-ih godina sam boravio u Istri. Kupili smo neku starinu u Plovinu, svake godine sam išao tamo, trošio svoje slobodno vrijeme i srodio se s tom sredinom. Kada je počelo urušavanje sustava, Subotica se počela drastično mijenjati, počele su polarizacije za koje prije nisi znao da postoje. Na svim rayinama. To mi nije odgovaralo. Gomila laži je bila servirana.
4Tada Ste još radili za »Subotičke novine«, izvještavali s ratišta?
Da,. 1991. godine obišli smo ratište – Tenju i još neka mjesta. Tada smo pokušavali pronaći istinite odgovore. Strašno me je pogodilo to što su ljudi koji su tamo bili kao rezervisti morali iz straha biti tamo. I onda vidiš poznanike koje misliš da poznaješ, a ne možeš ih prepoznati.
4Jeste li Vi imali izbora?
Ne bih ja tu sad bio nešto hrabar i velik, kao, imao sam izbora… Imao sam određene poglede na situaciju, zbog kojih sam bio prozivan. Odlučio sam otići.
4Kada ste otišli u Hrvatsku čime ste se bavili?
Prvo sam morao stvoriti normalne uvjete za život. Djecu sam upisao u školu. Sretna okolnost je bila da se tamo pokrenuo časopis, tjednik, koji je bio neutralnog političkog usmjerenja. To je bilo s malo novca i puno volje, nešto malo znanja, nimalo tehnike. Cijeli kapital je činio samo mladalački polet. List se zvao »Kronika riječka«. Kratko je trajao i neslavno završio iz financijskih razloga, jer su tada tamo već vladale kapitalističke zakonitosti. Bila je opcija da nas neka politička stranka podrži ali to ovi mladi nisu prihvatili. Meni je bio cilj preko tog posla upoznati nove ljude i ostvariti kontakte. Trudio sam se i to je imalo odjeka. Tako sam ubrzo počeo raditi za zagrebačku »Arenu«. E sad, to zvuči dobro, ali to je bilo odvratno jer je to najgori časopis koji možeš zamisliti. To je bilo puno rada za neku relativnu svotu novca. Onda sam nezadovoljan novčanom naknadom zakucao na vrata »Slobodne Dalmacije«. U to vrijeme je bilo ambicija da se ovaj list proširi na cijelu Hrvatsku, međutim budući da je veća potražnja za poslom bila od ponude, u redakciju riječkog dopisništva se »nakrcalo« previše ljudi. Vremenom su nezadovoljnici polako otpadali, a ja sam ostao tamo 5-6 godina, paralelno radeći za »Nedjeljnu Dalmaciju« i »Stil« koji se od podlistka »Slobodne Dalmacije« odvojio u samostalni list. Potom sam radio i za »Gloriju«, dok je ona pokazivala pozornost za riječku šminkersku scenu. Fotografirao sam posljednju miss Jugoslavije Danijelu Mihalić. To je bilo OK i vrijedno truda. Ali nisam želio biti paparazzo, iako imam taj tzv. paparazzo refleks. Nisam htio snimati nešto što me ne inspirira.
4Kako promatrate današnje medije?
Mediji se trude stvoriti sliku lagodnog života, a onu stranu životne drame ili globalne tragedije ignoriraju. To su kao ekscesi, to se može pojaviti u medijima samo ako primjerice neka humanitarna organizacija posjeti one kojima je teško, dok oni sami po sebi nisu interesantni. Nitko više ne radi reportaže. Tabloide smatram za najnižu razinu novinarstva.
4Jeste li se u Rijeci oprobali u domeni rock fotografije, koja Vas je, kako ste rekli, oduvijek inspirirala?
Da. Poznavao sam nekoliko ljudi koji su se nekada bavili takvim novinarstvom, između ostalog i Koraljka Pasarića, koji je izdao rock monografiju hrvatskih skupina. Pošto sam pratio koncertna zbivanja dao sam mu neke od fotografija. S druge strane ni u ovom žanru mediji nisu zainteresirani za ozbiljnije stvari, njih interesira recimo kako se Pavarotti šminka, a ne njegov nastup.
4Kakav je život danas u Rijeci?
Tamo je tranzicija isto teško prošla. Puno tvornica se ugasilo, zato jer su mogle egzistirati samo u okvirima bivšeg jugoslavenskog tržišta. Zavladali su zakoni surovog kapitalizma. Ali, ima to i svojih prednosti.
4Kako Vam se čini Subotica kada se vratite?
Vidim da se grad mijenja. Nešto se ruši, nešto se gradi. Puno je ljudi koji su samo fizički prisutni. Puno je odsutnih.
4Kako iz ugla suvremenih tehnologija promatrate fotografiju? Prelazak s analogije na digitalno?
Sad se trenutačno ne bavim fotografijom. Što se tiče ove teme tu nema neke velike mudrosti, radi se o dva potpuno drugačija medija od kojih će ovaj stari analogni dobiti na cijeni, posebice za onu manjinu koja ima vremena baviti se time. A digitalna tehnologija je donijela to da se danas cijeli moj višegodišnji nauk, rad u mračnoj komori i slično, sada može nabaviti u jednom kompjutorskom programu.
4Što mislite o glasovitoj riječkoj glazbenoj sceni, s obzirom da o njoj možete suditi »s lica mjesta«?
Jako puno bendova jako dobro radi. Ne samo što dobro radi, nego i dobro prolazi na tržištu. Damir Halilić i Meri Trošelj su u Nashvilleu (SAD), Damir Urban je bio na turneji u Americi, country skupina »Crooks & Straights« je pobijedila na gitarijadi u Poljskoj te objavila pjesmu u Americi. Sredina ih podržava i oni ozbiljno rade. Slično je i u drugim djelatnostima. Ako si mlad i ako ti ide dobit ćeš potporu.
4Čime se trenutačno bavite?
Sada sam u otkrivanju novog poslovnog identiteta. Uvijek se vraćam na moju čudnu narav. Ne mogu se složiti s Churchillom da ono što radiš moraš voljeti, već smatram da moraš raditi ono što voliš. g
