Arhiv tekstova
Isti zahtjevi
Na osnovi jedne netočne informacije, da emitiranje TV emisije za Hrvate u Srbiji nije sporno, veleposlanik SiCG u Zagrebu Milan Simurdić zatražio je od Hrvatske i ravnatelja HRT-a Mirka Galića da i oni učine prvi korak u tom smislu da Srbi u Hrvatskoj, primjereno zakonu i sporazumu o manjinama, ali i općem razvoju dobrosusjedskih odnosa i regionalne suradnje, dobiju svoju TV emisiju koju će oni sami voditi i uređivati.
Ovoj se inicijativi veleposlanika Simurdića nema što prigovoriti, dapače, podržavamo je, bez obzira što je zasnovana na inputu koji se ne može nazvati korektnim. Naime, dovoljno je letimice baciti pogled na nedavno usvojene odluke Hrvatskog nacionalnog vijeća, u kojima se jednoglasno i jednoznačno osporavaju nastojanja RTV Novi Sad, da »svoju« TV emisiju na hrvatskom jeziku nametne kao ostvarenje prava pripadnika hrvatske zajednice na informiranje, pa zaključiti kako je emitiranje TV emisije za Hrvate u Srbiji itekako sporno, još uvijek.
Zapravo, kada se razgrnu paragrafi i ogole zahtjevi, jasno je kao dan da i Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji traže isto – TV emisiju na državnoj televiziji, koju će sami uređivati, koja neće biti samo »na« njihovom jeziku nego »za« njih, i koja će biti u funkciji očuvanja njihovoga nacionalnog identiteta, a ne u funkciji zadovoljavanja nečijih ambicija da se prema svijetu prikaže ljepšim i demokratskijim nego što to može biti.
Ova inicijativa veleposlanika Simurdića, koordinirana i podržana od strane službenih predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj, budući da je u pozitivnom kontekstu objavljena u njihovom tjednom glasilu, iz drugoga kuta osvjetljava i nastojanja Hrvata u Srbiji da dobiju ono što sada Srbi u Hrvatskoj traže. U međuvremenu je veleposlanik Simurdić od strane Izvršnog odbora HNV-a obaviješten da Hrvati u Srbiji, predstavljeni u Hrvatskom nacionalnom vijeću, i dalje imaju problem sa svojom emisijom, pa bi možda paralelni pritisak i na Zagreb i na Beograd na kraju mogao uroditi plodom.
Kako sada stvari stoje, dosta toga ovisi i o političkim predstavnicima i jedne i druge manjine u tijelima domicilne države, što više pogoduje Srbima u Hrvatskoj, koji u tom pogledu imaju gotovo sve, za razliku od Hrvata u Vojvodini koji imaju vrlo malo. Tri direktna i zagarantirana zastupnika Srba u Hrvatskome saboru nasuprot niti jednog u srbijanskoj Skupštini znači da svako manjinsko pravo, pa i ovo s televizijskim informiranjem, lakše može biti realizirano tamo nego ovdje. No, to je već pitanje političke reprezentacije nacionalnih manjina, koje u Srbiji tek treba biti uistinu otvoreno.
Z. P.
