Arhiv tekstova

Sasvim obična priča

Pčelarstvo je staro koliko i ljudski rod, jer oduvijek su ljudi bili okrenuti prirodi, oduvijek su za svoj opstanak uzimali od prirode ono najbolje, a med to svakako jeste. Podjela je poslova počela još u prvobitnoj zajednici, ljudi su upućeni jedni na druge, počeli podjelu prema sklonostima pa i mogućnostima i tako je počela specijalizacija. Kada je med u pitanju, ljudi su se počeli organizirati i udruživati, a prve su pčelarske udruge u Europi poniknule baš na ovim našim, slavonskim prostorima, pa je tako i osječka pčelarska udruga rame uz rame s onima u Beču, Leipcigu, Pragu, Budimpešti. No da mi ne idemo daleko u prošlost, već da kažemo kako postati pčelar danas, a sljedeća priča može biti dobar primjer.
    Dvije Vere, Vera Horvat iz Osijeka i Vera Borojević-Crevar iz Tenja, srele su se sasvim slučajno, upoznale i zbližile obiteljski. Počelo je od susreta na tržnici uslijedio je poziv na kavu, uslijedili su obiteljski posjeti i danas su kućni prijatelji. Kava po kava, divan po divan, a kako divanu kraja nema, došlo se i na priču o pčelama, o medu, o unosnom hobiju i naše su dvije Vere odlučile ogledati se u pčelarstvu.
   Tijekom 90-tih naša je obitelj preselila u Osijek iz Bača. Zamijenili smo nekretnine, osigurali krov nad glavom ali posla nije bilo a bez posla nema ni egzistencije. Muž je obrtnik pa je i u Osijeku započeo svoj obrt, a meni se pčelarstvo učinilo najpodesnijim da dopunim obiteljski proračun, kaže Vera Horvat.
    Kada su počele muke s poslom ja sam otišla u prijevremenu mirovinu, muž još uvijek radi ali se i ranije zanimao za stolarski obrt, pa je i u IPK, pravio okvire i košnice za pčele, pa je možda i to bio dodatni poticaj. Preselili smo iz Osijeka i Tenju, kupili smo kuću i počeli se baviti pčelarstvom, muž pomaže a i sin se zainteresirao, kaže Vera Crevar.
     Obje su se gospođe upisale u upisnik, obje su ozbiljno shvatile ovo zahtjevno ali i korisno zanimanje, i kada je krenula pčelarska škola u Vinkovcima, Vera je iz Osijeka odmah pošla na predavanja dok je Vera iz Tenja upisala sina. Mlađi je, njemu će to više koristiti.
    Kako smo počele? Tijekom tih naših druženja, išle smo i na izlete i roštiljali u prirodi upoznali smo gospodina Kramera, poznatog osječkog pčelara, i mogu reći da je i on dosta zaslužan za ovo, pomogao nam je savjetima, pružio potporu i vodio nas na njegov pčelinjak u Satnici, kaže Vera Horvat.
    Upoznao sam ove dvije obitelji, kaže Milan Kramer, ponekad sam i sam tražio usluge od muževa koji se dobro razumiju u svoj posao, jedan u metal, drugi u drvo, i ponudi sam da koji vikend provedemo na mom pčelinjaku. Prihvatili su, zanimalo ih je i tako je krenulo. Već 2003. godine oni su pripremili 70 LR košnica i imali svojih 60 pčelinjih društava, a prošle su godine imali odlične rezultate u vrcanju meda, u pašama od uljane repice u Tenji do zlatošipke u Baranji.
    I muževi nam pomažu, kaže Vera Borojević-Crevar. Moj Milan pravi sve živo od drveta, a Josip sve što je vezano za metal. Muževi su zaduženi i za seobu pčelinjih zajednica, jer vidjeli smo da više kvalitetnoga meda imamo kada selimo naše pčele, a i društva su jača.
    Zanimljiv je to posao, kaže Vera Horvat, trgovac sam po struci i uvijek sam bila u zatvorenom prostoru. Danas s pčelama, od ožujka do listopada sam na otvorenom, a i kada dođe zima skrbiš o pčelama, educiraš se, pratiš dostignuća i nikada ti nije dosadno.
    Jedna sasvim obična priča, možda nekome i neobična, ali naše dvije Vere su ozbiljno zakoračile u pčelarenje i u taj, nadasve lijep ali i zahtijevan posao uvukle i svoje obitelji. Proljeće je na pragu, sad će i nove paše a sa njima i novi izazovi, a nadajmo se, i novi i još bolji rezultati.
 Slavko Žebić