Arhiv tekstova

Gospodin je uskrsnuo!

Rado ponavljamo da je Isusovo uskrsnuće središnji događaj kršćanstva, najveća novost povijesti, temelj i smisao našeg duhovnog života u smislu strastvenog nadahnuća sv. Pavla: »Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša i mi smo najjadniji od svih ljudi jer živimo u trajnoj iluziji i od trajne iluzije!«.
    Međutim, kad se radi o tome, da počnemo živjeti uskrsnuće, da ga ugradimo u svoju svagdanju duhovnost, onda se nekako izgubimo, postajemo nesigurni. Možda razlog za ovu nelagodnost treba tražiti u tome što nemamo zapravo jasan pojam o samom značenju Isusova uskrsnuća.
NANOVO POKRETANJE HODA VREMENA: S obzirom na Isusovo uskrsnuće stvarno postoji kao neka nejasnoća kod mnogih vjernika, osobito što se tiče značenja riječi: »uskrsnuo od mrtvih«. Ovaj izričaj ima dva značenja koji se, istina, ne isključuju međusobno, ali nisu ni istovjetna, nego označuju dvije različite situacije.
    Kad čujemo riječ »uskrsnuo«, kao prva misao dolazi nam na pamet »zemaljsko« značenje riječi »uskrsnuo od mrtvih«. Po tom shvaćanju uskrsnuće bi značilo povratak u onaj isti život što ga je čovjek ranije imao, a sad ga izgubio po smrti; uskrsnuti bi tada značilo povratak na ranije, kao kad se netko nakon određenog vremena izbivanja vraća kući i radosno nalazi sve onako kao što je napustio pri odlasku.
    U ovom zemaljskom smislu uskrsnuće onda znači nanovo pokretanje hoda vremena, kao što čovjek navije sat koji je stao. To je čudesan povratak: čovjek učini korak natrag u život, isti korak koji je ranije učinio prešavši prag smrti, samo sada u obrnutom smjeru. Čovjek se ponovno nađe u životu, nalazi iste stvari koje je napustio. Tako se dogodilo Lazaru koga je Isus pozvao natrag u život: on time nije postao besmrtan, nego se morao još jednom suočiti sa smrću.
    Lako ćemo uočiti, da ovakvo shvaćanje uskrsnuća pomalo sliči na buđenje iz začaranog sna, kako nam pripovijedaju priče. Lijepa princeza spava dubokim snom i nakon stotinu godina bude probuđena poljupcem svog princa. Ali, time se ne rješava ni jedan problem: niti života, niti smisla, niti smrti. Razum se buni protiv takvog shvaćanja uskrsnuća. Nijedan razuman čovjek vjerojatno ne bi htio opet natrag u vlastitu prošlost, u život koji ga upravo ima ili ga imao. Naša naravna težnja je uvijek prema naprijed, prema višem, prema boljem. I tako stignemo do drugog, »nadnaravnog« značenja uskrsnuća.
KORAK NAPRIJED, A NE POVRATAK: Izraz »uskrsnuo od mrtvih« ima i svoje, da tako kažemo, »nebesko« značenje. Isusu nije stalo do toga da učini korak unazad, nego je prekoračivši prag smrti napravio jedan korak unaprijed. On je zakoraknuo u vječnost, s onu stranu vremena i smrti. Isus nije ostao stanovati u ovoj kući vremena i smrti, nego je Njegov stan sada vječnost. Njegovo uskrsnuće nije povratak, nego čudesan proboj naprijed, u nešto sasvim novo. On nije došao natrag u okove zemaljskog života, nego je prošao kroz vrata koja su nama ljudima bila do tada zatvorena. Otišao je u nebo, u slobodu, u vječnost.
    Ovo radosno i pobjedonosno uskrsnuće Isusovo mijenja za nas definitivno smisao života i smrti, našeg života i naše smrti. Isus je svojim uskrsnućem otvorio jedna vrata, stvorio jedan most, srušio jedan zid koji nas je dijelio od budućnosti, od vječnog života, od Boga. Stoga, grobovi nisu više zauvijek zatvoreni kao oni od faraona, nego se čelični oklop slijepe sudbine razbio na komadiće, a opkoljuje nas i štiti Božja nježna ljubav.
    Eto, to znači Isusovo uskrsnuće: korak naprijed, a ne povratak u prijašnje stanje. A ono, isto to mora onda značiti i u našem konkretnom duhovnom životu. Možemo se i moramo u prvom redu zamisliti o smislu i značenju naših ispovijedi. Svaka ispovijed je zapravo jedno čudesno malo uskrsnuće: iz grijeha uskrsavamo u novi život, iz mlakosti u revnost, iz osrednjosti u oduševljenje. Ispovijed nije povratak u prijašnje stanje, nego iskorak u nova iskustva Božje ljubavi.
    Općenito vrijedi da bismo u duhovnom životu trebali imati više idealizma, trebali bismo više biti okrenuti prema budućnosti, prema idealima koje želimo ostvariti. Ti ideali neka nam budu naš »iskorak naprijed« u duhovnom smislu riječi: iskorak u novo oduševljenje, u novi optimizam, u novu ljubav, u novi život.
NAJPOTRESNIJA I NAJTRAJNIJA PORUKA: Poruka Uskrsa može se izraziti na najrazličitije načine. Obično, i najradije, govorimo o pobijedi: svjetla nad tamom, života nad smrću, dobra nad zlim, Krista nad Sotonom. Rado se zadržavamo kod ovih slika i naša se duša stvarno napunja radošću. Ipak, katkada imamo osjećaj nedostatka, jer tama je još uvijek mračna, smrt je još uvijek stvarnost, zlo još uvijek uzima svoje nevine žrtve, sotona još uvijek napastuje. A mi bismo rado iščitali neku poruku iz uskrsnih događaja koja trajno ostaje, koja nas trajno grli, unatoč tami, unatoč zlu.
    Ima li Uskrs takvu poruku? Ima. Promatramo li Isusov život prije i nakon uskrsnuća u velikim crtama, onda možemo uočiti jednu silnu razliku. Prije uskrsnuća ljudi traže Isusa, nakon uskrsnuća Isus traži ljude. Promotrimo te dvije stvarnosti:
    Prije uskrsnuća ljudi su tražili Isusa. Dolazili su mu grešnici i pravednici, farizeji i istinski učenici. Sjetimo se samo nekih od bezbrojnih mjesta evanđelja gdje se kaže da su ljudi tražili Isusa. Nakon čudesnog umnažanja kruhova on se povlači na samotno mjesto, no masa ide za njim i učenici ga izvješćuju: »Svi te traže«. Kad Isus uoči muke uzlazi u hram potajno, no, svi ga traže. Još ranije saznajemo da su ga tražili majka i rođaci. Traže ga bolesni: gubavci, jerihonski slijepac; traže ga i žedni istine: Nikodem i bogati mladić. Traže ga neprijatelji: Herod i glavari naroda. Svi traže Isusa.
    No, nakon uskrsnuća situacija se bitno mijenja. Ne čitamo više nigdje da bi ljudi tražili Isusa: nakon uskrsnuća Isus traži ljude. Traži prije svega svoje uplašene, od straha zaključane učenike i hrabri ih: »Ne bojte se!« Ide za dvojicom razočaranih učenika na putu u Emaus i vraća ih natrag na put radosti i nade. Traži i nalazi sumnjičavog Tomu, koga je tragedija toliko ranila, da nije sposoban više vjerovati ni svojim kolegama: Isus jednim doticajem ruke liječi sve njegove duhovne rane. Nalazi ih u neuspjehu, kad nisu ništa ulovili čitavu noć. Konačno, on je taj koji prati Saula da ga nađe na putu za Damask.
    Isus traži i nas: to je najpotresnija i najtrajnija poruka Uskrsa. Gospodin ide s nama, za nama, traži i uvijek nanovo nas nalazi. On je tu i onda, ako smo razočarani, ako smo se umorili na životnom putu, kad smo nesposobni vjerovati, nadati se, ljubiti, kao Toma; kad bismo najradije pobjegli od života kao ona dvojica učenika na putu za selo Emaus, kad nam se čini da će nas vlastita sljepoća uništiti, kao Pavao.
VRHUNAC NAŠE VJERE: Ako ikad, onda danas nam je potrebna upravo ova poruka Uskrsa: uvjerenje, danas Gospodin traži i nalazi. Danas, kad nam se čini da je mrak tamniji nego ranije, kad stojimo pred stalnim izvještajima o zlu, o ubojstvima, samoubojstvima, ratovima, gladi, terorizmu. Danas, kad nam se čini da je budućnost sve mračnija.
    Uskrsli Isus je i danas tu, traži nas i nalazi te poručuje isto ono što je rekao svojim prvim učenicima: ne bojte se, ja ću vas naći u mraku, i u prašini vaših grijeha, i u dalekom Emausu vaše razočaranosti. Ako smo to shvatili, ako smo spremni uhvatiti se za ovu poruku Uskrsa, onda će se i u nama roditi klicanje Marije Magdalene, obnovljena snaga učenika iz Emausa, jer ćemo odjednom ugledati oko sebe svuda dobro, ljubav, život. Ugledat ćemo Isusa uskrsloga. U nama će se roditi novi čovjek, čovjek kršćanskog optimizma. Unatoč svim teškoćama u životu, unatoč svim razočaranjima, suzama i mraku, znamo da postoji jedno srce: Srce uskrslog Krista – odakle se uvijek vraćamo iznova napunjeni za život.
    Uskrs – to je vrhunac naše vjere. Vrhunac je jer nam poručuje da iz smrti dolazi život, iz propasti uskrsnuće, te da raspeti Krist živi.
    Slavimo Uskrs s pomiješanim osjećajima. Nitko nije vidio što se to dogodilo u zori uskrsnog jutra u grobu. Događaj Isusova uskrsnuća je nevidljiv za ljudske oči. Ali je bilo izrečeno: jedan glasnik Božji, jedan anđeo susreo je žene i ispričao im što se to dogodilo u tajnosti: »Ne bojte se! Znam da tražite raspetog Isusa. Nije tu, uskrsnuo je kako je rekao.«
    Kako su žene reagirale na ovu uskrsnu vijest? Strah i radost obuzima ih istovremeno, znači reagiraju s pomiješanim osjećajima. Nekako se i mi slično osjećamo kao ove žene. Pjevamo »Aleluju« i radosni smo zbog uskrsne dobre vijest. Ali istovremeno tišti nas sve ono što se oko nas događa. Svuda oko nas ljudi koji pate, umiru, mladi bez budućnosti, siromaštvo, glad, ratovi. Imamo li pravo biti radosni pred ovim morem ljudske bijede?
NAVJEŠTAJ POČETKA: No, živi Bog je na djelu. Slavimo Uskrs s pomiješanim osjećajima, ali ga ipak slavimo. Slavimo ga u povjerenju da i danas djeluje isti onaj Bog koji je prije toliko godina uskrisio Isusa od mrtvih. Zar nije tim događajem započelo novo doba? Bog je pokrenuo jedno događanje koje i danas nastavlja svoj tok. To je kao kad netko zapali fitilj za jedan eksploziv, ali još mora čekati na eksploziju koja će se neminovno dogoditi. Kad se to dogodi, onda taj sigurno neće reći da je paljenje fitilja bio jedan prošli događaj. Početak jednog događaja spada već u cjelinu tog događaja, stoga je sadašnjost koja nosi u sebi budućnost. Tako moramo misliti i o Isusovu uskrsnuću.
    Uskrs nije blagdan nekog bivšeg događaja, Aleluja se ne odnosi na ono što je bilo. Uskrs navješćuje jedan početak koji je već odlučio budućnost. Uskrsnuće poručuje da je već započela proslava. Sigurno da ima mnogo nedovršenoga i neotkupljenoga u našem životu, u svagdašnjici, u svijetu. Unatoč tome smijemo pjevati »Aleluju«, jer je Kristovim uskrsnućem Bog pokazao da je jači od svih moći ovog svijeta. Bog ima posljednju riječ.
    Ove misli mogu naći mnogo primjena u našem konkretnom duhovnom životu. Svetost je dinamičan proces. U krštenju Bog je zapalio fitilj buduće eksplozije. Nemojmo gasiti fitilj, nego ga čuvajmo. Sakrament ženidbe je jedan zapaljeni fitilj koji nosi u sebi svu svoju budućnost: treba ga ljubomorno čuvati i brižno njegovati. Možemo se pitati, što je nedovršeno, što je neotkupljeno u našem životu? Kod svećeničkog se ređenja moli: »Bože, dovrši započeto djelo…« To mora postati molitva svakog od nas: svi smo mi nedovršeno djelo, ali već nosimo u sebi eksploziju vječnosti. To nam poručuje Uskrs. Sretan vam Uskrs, dragi čitatelji!           g