Arhiv tekstova

Kvaliteta nastave je najbolji argument

Nakon odlaska Kalmana Kuntića s mjesta ravnatelja, od 1. veljače Stanislava Stantić-Prćić imenovana je v.d. ravnateljicom Osnovne škole »Matija Gubec« u Tavankutu.
    Prćić Stantić je dugogodišnja nastavnica razredne nastave a novoj dužnosti je prišla, kako kaže, kao izazovu s kojim je spremna suočiti se.
    Pažnja hrvatske zajednice umjerena je k Tavankutu i ovoj školi ne samo zbog toga što je ovo selo većinski napučeno hrvatskim življem, te se očekuje da će se u ovoj školi nastava na hrvatskom jeziku uspješno razvijati, već i zbog toga što je iz ove škole od strane jedne učiteljice osmišljen plan i program predmeta »bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture«.

HR: Cijelu učiteljsku karijeru proveli ste kao učiteljica u tavankutskom kraju. Nakon šesnaest godina, kakve promjene uočavate?
Najuočljivija promjena je da ima sve manje djece, dok je glede samih škola uočljiv napredak. Škole su daleko dotjeranije, u odnosu na vrijeme kad sam počela raditi u Ljutovu. Tada je tamo postojala samo jedna učionica a sada je to lijepa škola, renovirana i dograđena, a isto je tako i u Gornjem Tavankutu. Predstoji jedino još da se i središnja škola dotjera, no i tu je izgrađen Multimedijalni centar i napravljeni su đački toaleti uz pomoć fondacije ADF.
    Sada OŠ »Matija Gubec« ima ukupno 430 đaka od prvog do osmog razreda, a očekuje se da će uskoro vrtići biti priključeni školama po selima, čime će naša škola preći u sustav velikih škola. Time ćemo dobiti pravo na zamjenika ravnatelja i šefa računovodstva i imati ćemo više mogućnosti. Planiramo se uključiti i u program inkluzivnog rada za djecu s posebnim potrebama.

HR: Nastava na hrvatskom jeziku uvedena je prije tri godine. Koliko je djece u Tavankutu obuhvaćeno ovom nastavom?
Trenutačno dvadeset i dvoje učenika pohađa nastavu na hrvatskom jeziku, sedmero u prvom razredu i petnaest u trećem razredu, što je malo, pogotovo kad znamo da stanovništvo Tavankuta većinom čine Hrvati. Mi međutim nemamo pravo propitivati roditelje zašto ne upisuju dijete u odjele s hrvatskim nastavnim jezikom jer je to ipak njihova privatna stvar.

HR: Prema Vašem mišljenju, zašto se relativno mali broj roditelja odlučuje za nastavu na hrvatskom jeziku?
Mnogi roditelji nemaju jasnu predstavu hoće li biti nastave od petog do osmog razreda. Mi vjerujemo da hoće, ali roditelji dok ne vide ne znaju. Ali, trebali bi i roditelji znati da njihovo dijete neće nitko manje uvažavati zato što pohađa nastavu na hrvatskom jeziku. Svako dijete će završiti osnovnu školu i imati ista prava i mogućnosti bez obzira na kojem jeziku pohađa nastavu i sigurno neće biti slabiji đak zato što je pohađao nastavu na hrvatskom jeziku.

HR: Pokraj kompletne nastave na hrvatskom jeziku postoji i izborni predmet »hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture« koji ste i Vi predavali. Kakva su Vaša iskustva?
Djeca veoma dobro prihvaćaju ovaj predmet jer se trudimo da njegovo izučavanje bude interesantno i da ga ne osjete kao teret ili da to od njih iziskuje neki izuzetan napor, budući je to nešto što je izborni predmet. Treba podsjetiti i da se ovaj predmet ne zove njegovanje hrvatskog jezika već hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, i tu stavljamo veliki akcent jer svako dijete koje jest Hrvat trebalo bi pohađati ovaj predmet, osobito ona djeca koja ne pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku. Kada je riječ o školi, to je jedini predmet gdje dijete može naučiti nešto o tradiciji i kulturi svoga naroda i sačuvati to. To vrlo dobro znam, jer kad sam, na primjer, predavala predmet »muzičko«, prema školskom programu nastave na srpskom jeziku pod nastavnom jedinicom »muzika našega kraja« imamo na primjer dragačevske trubače, što naravno nije glazba našega kraja. Dakle, na taj način ne možemo sačuvati našu tradiciju, već samo kroz predmet hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture gdje su pokraj jezika obuhvaćeni i naša tradicija i običaji.
    Međutim, pojavljuje se jedan problem kod ovih učenika, jer oni prvo uče ćirilično pismo, tako da u prvom razredu ne radimo s tom djecom čitanje i pisanje već radimo samo usmeno. Uče se dječje pjesmice, čitamo im tekstove, rade se kroz crteže elementi nacionalne kulture. Tek u drugom razredu ova djeca počinju učiti latinicu, jer bi im bilo suviše da u prvom razredu uče oba pisma.

HR: Budući je osnovno srpsko pismo ćirilica, logično je da ono bude i prvo pismo koje se uči jer će se tako ono usvojiti kao osnovno pismo i kad kasnije budu naučila latinicu. Ali, što je s Hrvatima i drugim manjinama? Znači li to da će i njihovo osnovno pismo biti ćirilica?
Ranije, kad se naša generacija školovala, prvo pismo koje se učilo bilo je latinica, sada je to ćirilica. Međutim, danas postoji mogućnost pohađanja nastave na hrvatskom jeziku i onda će prvo pismo koje se uči biti latinica i kasnije osnovno pismo, a pokraj toga djeca će učiti i ćirilicu u drugom razredu. Ali, ako se netko nije za to opredijelio nego se opredijelio za hrvatski jezik kao izborni predmet, onda ne može u prvom razredu učiti oba pisma jer je to pedagoški neopravdano. Roditelji pak trebaju znati da je uvijek ono pismo koje se prvo nauči ujedno i ono koje ostaje. Roditelji dakle sada mogu birati i trebaju znati što sve sa sobom nosi, školovanje na srpskom ili hrvatskom jeziku, i trebaju znati da će djetetu koje pohađa nastavu na srpskom jeziku ćirilica uvijek biti prvo pismo.
    Ja mogu razumjeti da učenici od četvrtog razreda pa naviše idu na satove hrvatskog jezika kao izborni predmet jer oni nisu imali izbor, ali ne mogu razumjeti zašto roditelji ne upišu dijete u hrvatski odjel od prvog razreda, ako za to imaju mogućnosti, već izaberu hrvatski kao izborni predmet, jer je izborni predmet ipak nešto po strani.
HR: Uočljiv je i određeni otpor ka učenju standardnog hrvatskog jezika, i strah da će se izgubiti ikavica?
Roditelji imaju strah da će njihov govor, ikavica, biti potisnut od hrvatskog književnog jezika. Međutim neće, jer pokraj toga što djeca moraju naučiti i znati standardni jezik, upravo se u okviru nastave hrvatskog jezika pokraj drugih narječja uči i ikavica, govor Hrvata našega kraja, govor naših predaka. Tako je, na primjer, za Dan škole dramska sekcija odjela na hrvatskom jeziku pripremila igrokaz »Ždribac zlatne grive« uz pomoć Rajka Ljubiča, na ikavici, u čemu su djeca jako uživala i bilo je veoma uspješno. Tako da točno vidim kako se neki boje da se ne smije govoriti »bunjevački« ukoliko se uči hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Međutim, pokraj drugih narječja uči se i ikavica, tako da to nije nikakva tabu tema i ne zapostavljamo govor ovoga kraja.

HR: Što očekujete, hoće li se u Tavankutu formirati odjel na hrvatskom jeziku u prvom razredu iduće školske godine?
Trenutačno, za jesen ima prijavljenih jedanaest prvaka u Ljutovu, jedanest u Tavankutu, i jedanaest u Gornjem Tavankutu, što je praktički jedan odjel. Za sada ne znamo kako će se roditelji odlučiti. Problem je što se roditelji ne mogu jasno opredijeliti što u stvari hoće, jer može sredina sama objašnjavati, pa i uposlenici u školi, ali ukoliko sam roditelj čije dijete kreće u školu ne shvati što treba uraditi, ne može se mnogo toga uraditi. Tu je i stalna tema što znači biti Bunjevac, što znači biti Hrvat. Smatram da to nije stvar obrazovanosti, jer poznajem mnoge starije ljude kod kojih nije bilo dvojbe oko toga što oni jesu, odnosno svaki zna da jest Hrvat, ali se problem javlja kod mladih. Mislim da je ovih posljednjih petnaest godina ostavilo traga, jer nije bilo popularno izjašnjavati se Hrvatom.
    Ukoliko bi se bilo koje dijete izjasnilo da želi pohađati nastavu na hrvatskom jeziku, a da je to nedovoljno za formiranje jednog odjela, bez problema se može formirati kombinirani odjel. Mnogi roditelji se boje kombiniranih odjela, i osobno nisam zagovornik kombiniranih odjela, ali smatram da je bolje imati petnaest učenika u kombiniranom nego trideset u jednom odjelu, iako to iziskuje od učitelja veći napor u pripremi nastave. Osim toga problem je i što se još uvijek ne zna što će biti dalje, što od petog razreda. Radi se na tome, ali udžbenici, dokumentacija, nastavno osoblje trebaju se organizirati.

HR: Tko to treba uraditi?
Od svih nas ovisi kako ćemo se organizirati. Ali, mislim da bi i odziv roditelja bio bolji ukoliko bi se znalo što dijete čeka u višim razredima. Zavisi od naše zajednice, koliko ćemo se angažirati i koliko ćemo biti istrajni.
HR: Nakon tri godine nastave na hrvatskom jeziku, koji su problemi ostali neriješeni?
Malo je nelogično što tri godine imamo hrvatske odjele, a još uvijek nemamo svjedodžbe, đačke knjižice, matične knjige i školske dnevnike na hrvatskom jeziku.

HR: Čija je to dužnost?
Od Ministarstva se treba dobiti odobrenje da se tiskaju svi potrebni dokumenti, i onda se to treba provesti u svim školama koje imaju hrvatske odjele.
    Hrvatsko nacionalno vijeće bi trebalo pokrenuti pitanje i tražiti od Ministarstva da se to odobri. Uostalom, kod nas je bila savjetnica za nadzor te smo mi već dobili nalog da u roku od tri mjeseca to moramo uraditi, jer na to imamo pravo. Drugim riječima, imamo pravo koje se ne koristi, i ako mi intenzivno ne tražimo i ne inzistiramo na tim pravima, nitko to neće uraditi umjesto nas.

HR: Od jedne učiteljice u Tavankutu potekao je i plan predmeta »bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture«. Što mislite o tome?
Mi ne možemo nikome osporiti pravo da imaju tu mogućnost, ali na hrvatskoj zajednici je da bude jača i treba dati jače argumente. Neka to postoji ako to netko smatra da mu treba, ali ako mi imamo dovoljno dobre argumente, udžbenike od prvog do osmog razreda, kvalitetan kadar, to će opredijeliti roditelje. Rezultati i uspjesi njihove djece su nešto što će roditelje navesti da se opredijele za nastavu na hrvatskom jeziku.

HR: Prema Vašem mišljenju, je li uopće moguće organizirati nastavu na takozvanom »bunjevačkom« jeziku, odnosno dijalektu?
Pa to je jasno da je neizvodljivo, vidjeli smo program i mislim da uopće ne vrijedi o tome pričati. Ne smatram uopće potrebnim da o tome diskutiramo – treba li imati nastavu na »bunjevačkom«. Naime, kao prvo pitanje se postavlja tko će to predavati, jer to što ja znam »divaniti«, to nije ni približno, čak ni onaj govor koji je nekada postojao i jednostavno se izgubio, a drugo, taj »jezik« nije standardiziran i postavlja se pitanje što se time postiže. I Dalmatinci i Istrani imaju svoj govor, i Šumadinac i Piroćanac, ali što onda? Naprosto ne vidim svrhu, gdje to vodi i čemu sve to. Mi sada imamo jednu učiteljicu koja se angažirala i to je sve. Kad je, pak, riječ o nastavi na hrvatskom tu su ipak stvari jasne. Stremimo k tome da imamo odjele od prvog do osmog razreda, da imamo srednju školu, a djeca već i sada idu na fakultete i u Hrvatsku.
    Sva ova djeca će vrlo brzo stasati za fakultet i smatram da bi trebala imati prioritet, jer tko želi ići na fakultet u Hrvatsku sada ima priliku ići u hrvatske odjele.

HR: Puno se govori o potrebi doedukacije učiteljskog kadra na hrvatskom jeziku. Jeste li zadovoljni onime što je do sada učinjeno?
Učiteljice odlaze na ljetne tečajeve hrvatskog jezika u Hrvatsku, međutim tamo dolaze učitelji iz svih krajeva svijeta iz dijaspore kojima je i samo poznavanje jezika problem. S nama je to malo drugačije, nama je potrebna nešto drugačija vrsta doedukacije, i zato nam je vrlo koristan tečaj koji održava mr. Petar Vuković, budući je on iz ovog kraja i zna što nam je potrebno. Radilo se veoma konkretno uz vježbe i provjere i bilo bi jako korisno ukoliko bismo ovdje imali neku stručnu pomoć, nekoga s kime bi se konzultirali i kome se možemo obratiti za sve nedoumice.
    Trenutačno imamo pomoć od učiteljice Dobrile Puljić i Mirande Glavaš, one redovito obilaze škole, rade pripreme s učiteljicama, ulaze u odjele, primjećuju propuste i rade korekcije. Mi jako lijepo surađujemo, ali bi nam bila potrebna stalna potpora od jezičnih stručnjaka.
    Također je neophodno da steknemo certifikate o znanju hrvatskoga jezika uz provjeru, međutim veoma je važno to dobro organizirati, kako vremenski tako i osigurati literaturu za učitelje, kako bi se to provelo na način koji odgovara učiteljima koji su zaposleni.
HR: Prve godine je bilo problema oko udžbenika za djecu koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku. Kakva je sada situacija i što očekujete na jesen?
Sada je situacija dobra što se tiče udžbenika, dobiva se dječji časopis SMIB, tu i tamo lektira. Očekujemo da će i ove godine biti besplatno osigurani udžbenici, a ide se na to da Školska knjiga iz Zagreba i Zavod za izdavanje udžbenika iz Beograda sklope ugovor, pa bi zavod izdao udžbenike Školske knjige koji su zaista jako dobri. Naime, knjige su primjerenije dječjem uzrastu, jer se rade u suradnji s učiteljicama, dok to ovdje, gdje udžbenike rade isključivo profesori s fakulteta, nije slučaj. Osim toga, lijepo su dizajnirane, a tu je i propratni materijal, glazbeni CD-i i drugo, i djeci je to blisko i interesantno a uz svaki udžbenik postoji i priručnik za učitelje koji je od veoma velike pomoći.

HR: Koji su općenito najveći problemi s kojima se suočavate u školama?
Najveći problem jest održavanje škola, a zatim i nabava stručne literature i nastavnih sredstava. Naime, daju se samo sredstva za materijalni trošak, a od Općine povremeno, pa se primarno koriste za održavanje škola, pa tek ako ostane onda se kupuju nastavna sredstva, literatura i slično.

HR: Za ovo kratko vrijeme koliko ste na čelu škole u Tavankutu, koja su Vaša iskustva?
Prihvatila sam ovaj posao i shvatila sam ga kao izazov. Druga je dinamika i opseg poslova, drugačiji je kontakt s ljudima, sve je drugačije, ali mogu reći i da nije tako strašno kao što se ponekad predstavlja. Imam osjećaj da imam podršku u kolektivu, kako od Školskog odbora tako i kolega, što je veoma važno. Svi su spremni na suradnju i mislim da ćemo skupa moći raditi. Svima nam je u interesu da škola funkcionira valjano i važno je da u tome svatko svoj dio posla uradi korektno. Istina je da ovaj posao zahtijeva dosta energije, ali uspijevam uz podršku obitelji.                  g