Arhiv tekstova

Ostavke

Ako bi se o prošlotjednoj sjednici Hrvatskog nacionalnog vijeća sudilo po donesenim odlukama o temeljnim temama, a pogotovo po načinu na koji su te odluke usvojene, a usvojene su jednoglasno ili jednoglasno minus jedan uzdržan, teško da bi se mogao izvući logičan odgovor na pitanje – zašto je na kraju ipak došlo do raskola. Jednoglasje pri podizanju ruku upućuje na jednodušje u razmišljanju, i ne sugerira koncepcijske razlike među vijećnicima. Pogotovo ne govori o konfrontaciji dviju struja.
    Ali, o sjednici ne treba suditi isključivo po složnom glasovanju. Jer, da je sloga bila doista do te mjere izražena, ni pripreme za sjednicu, niti sama sjednica ne bi protekli u tako dramatičnim okolnostima. Jednostavno bi se vijećnici okupili, i to mnogo ranije, a ne pola godine nakon što su pojedini problemi eskalirali, i donijeli bi jasne odluke.
    Sam tijek sjednice, koja je na kraju završila ostavkama dijela rukovodstva HNV-a na čelu s predsjednikom Josipom Ivanovićem, potvrdio je postojanje dviju strana, koje do sada nisu odmjerile snage tamo gdje to trebaju činiti – unutar institucije. Sada su izaš-li na crtu, a ishod je poznat.
    Nije, međutim, posve jasno zašto je rasplet morao biti takav. Kada nečiji prijedlog ne dobije većinu, makar to bio i prijedlog za izglasavanje nečijeg nepovjerenja, to ne znači da sa strane predlagača i njegovih simpatizera mora uslijediti niz ostavki po domino efektu, pa još uz to i u drugim institucijama. Je li moguće da nekim našim vijećnicima toliko nedostaje političke pismenosti i parlamentarne prakse? Ili je u pitanju nešto drugo? Možda ostavkama oslabiti institucije? Bumo videli, što bi rekao naš zagorski sunarodnjak.
    U svakom slučaju, iz ovog najnovijeg sukoba u hrvatskoj zajednici (a ciklično nam se događaju, zar to ne djeluje znakovito?), pa samim tim i iz žarišta događaja na polovini mandata odlazi dosadašnji predsjednik HNV-a Josip Ivanović. Tihi, uglađeni profesor, idealan za akademski ambijent. Međutim, političko okruženje u kojem se prethodne dvije godine kretao ni najmanje se ne može nazvati akademskim ambijentom i to bi možda mogao biti razlogom njegova povlačenja. Vrijeme u kojem živimo i izazovi koji nam se nameću ponekad traže otresitiji i reskiji potez, a na takvo što nije svatko spreman.
    Bilo bi dobro, za hrvatsku zajednicu prije svega, da se sadašnja situacija iskoristi za jezgrovit i konkretan odgovor na pritiske sa strane, upravo u duhu odluka koje su na sjednici donesene, a da se i »pobjednici« i »poraženi« uzdrže od teških riječi, a još više od nepromišljenih djela. Stoga je velika odgovornost i na jednima i na drugima da ovoga puta ne dozvole da nam se, nakon svega, ponovno ostvari ona narodna – dok se dvojica svađaju, treći…
Z. P.