Arhiv tekstova

27. travnja 1848.

Na trgu ispred Gradske kuće, »pod slobodnim nebom«, kako bilježi onovremeni kroničar, održana je javna skupština na kojoj su Subotičanima obnarodovani novi, revolucionarni, zakoni o nacionalnoj slobodi, ravnopravnosti pred zakonom, ukidanju urbarijalnih odnosa i crkvenih dažbina, te zajedničkom i ravnopravnom sudjelovanju u podmirenju javnih troškova, kao i ukidanju plemićkih privilegija i feudalnih odnosa. Nakon toga su burno pozdravljeni Stipan Kujundžić i Vince Zomborčević  i aklamacijom prihvaćena njihova izvješća.

 

27. travnja 1995.

U Velikoj vijećnici Gradske kuće predstavljen je »Imenoslov bačkih Bunjevaca« Marka Peića i Grge Bačlije, kojim je zabilježeno 4.700 prezimena, 1.656 obiteljskih nadimaka, 480 osobnih imena i 830 osobnih nadimaka, u 76 mjesta što ih naseljavaju Iliri, Dalmati, odnosno Hrvati, od vremena doseoba u ovo podneblje –  neovisno o trijanonskoj liniji razgraničenja.

 

28. travnja 1527.

Samozvani car Jovan Nenad Crni proglasom osuđuje postupak Zemaljskog sabora kojim je razrezan desetak na svu pokretnu imovinu stanovnika. Ujedno je optužio Jánosa Szapolyaija, protukralja Ferdinandu Habsubrškom, koji nosi krunu potporom onih hrvatskih i mađarskih plemića, što ne prihvaćaju stranog vladara Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, kako ubrani novac od desetka neće koristiti za obranu države, već ga kani predati Turcima.  

 

28. travnja 1868.                                                                                                                         

Sačinjen je statut »Subotičkog ženskog udruženja«, kojim se hoće poduprijeti građane da redovito i sustavno potpomažu »stvarno siromašne sugrađane«. Ova je pravila potpisala predsjednica Eulalija Zomborčević-Vojnić. Početkom lipnja Ministarstvo unutarnjih poslova odobrilo je rad udruge.

 

29. travnja 1946.

U Tavankutu i još nekim naseljima Subotice nova vlast predala je u posjed tzv. »agrarnim interesentima« prve »izvlaštene« parcele. Taj »povijesni događaj« pompozno je obilježen – svečanim povorkama, kulturno-umjetničkim priredbama i narodnim veseljem.

 

29. travnja 1781.   

U nazočnosti inspektora Pečuške školske oblasti kanonika Dániela Herschinga Gradsko vijeće Slobodnog kraljevskog grada obvezalo se da će za potrebe subotičke Gimnazije – školsku zgradu i plaće profesora, te ostale potrebe – godišnje izdvajati 8 tisuća forinti, mahom iz prihoda od gradskih krčmi.

 

29. travnja 1953.

Operni ansambl subotičkog kazališta upriličio je praizvedbu opere »Dužijanca« kompozitora dr. Josipa Andrića, koji je bio i pisac libreta. Izvedbom je dirigirao maestro Milan Asić, redatelj je bio dr. Vojmil Rabadan, njegov asistent Bruno Vujković, a koreograf Radomir Milošević. Zborovođa je bio János Buzás, a kostimografkinja Stana Ceraj Cerić. Publika je s oduševljenjem prihvatila ovu operu, koja je naišla i na veoma dobar prijam kod stručne kritike.

 

30. travnja 1927.

Rođen je Josip Bajić, dugogodišnji prvak subotičkog kazališta, redatelj, jedno vrijeme i njegov ravnatelj, u mladosti svestrani sportaš. Isprve studira medicinu, ali ga zanimanje za jezik odvodi na studij jezika i književnosti, a zatim se opredjeljuje za teatarsku scenu. Od siječnja 1951. član je subotičkog i drugih (Kotor, Leskovac) kazališta. Od 1965. do 1970. je intendant matičnog kazališta kada na ovoj sceni gostuju vodeći zagrebački i beogradski redatelji. Odigrao je mnoge značajne uloge: Tomicu u obnovljenoj »Č’a Boninoj razgali«, bio je Bube u Poljakovićevoj satiri »Ludograd«, Ministar u Nušićevoj »Protekciji«, Tezej u Racineovoj »Fedri«, Ignjat Glembay, Klaudije u »Hamletu«, Župnik u »Posjetu stare dame« F. Durrenmatta. Režirao je Poljakovićevu komediju »Bolto na fronti« i seriju »Boltine zgode i nezgode« za Televiziju Zagreb. Po ocjeni kritike, najveći umjetnički domet ostvario je ulogama Krešimira Horvata u Krležinu »Vučjaku« te Bombaša u »Ružičastoj noći« Tomislava Ketiga. Po odlasku u invalidsku mirovinu (1978.) u HKC-u »Bunjevačko kolo« režira Poljakovićeve komedije »Ode Bolto na ogled« i »Niko i ništa«, te monodramu Josipa Klarskog »Ilija Troskot i njegova dica«, s velikim uspjehom prikazane i na Festivalu pučkog teatra u Hercegovcu u Republici Hrvatskoj. Među ostalim je sakupljao građu koja se tiče bunjevačkog dijalekatnog leksika. Umro je 17. lipnja 1999.

 

1. svibnja 1986.

Umro je Mirko Huska, dugogodišnji prvak subotičkog kazališta i redatelj. Od 1938. priključio se Zboru hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, od studenog 1944. član je netom osnovanog Pozorišnog odsjeka pri Komandi grada, a od jeseni 1946. stalni je član profesionalnog ansambla subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta. Ostvario je veliki broj uloga u dramatizacijama romana A. Šenoe, u djelima Gundulića, Kosora, Ostrovskog, Sterije, Poljakovića, Krleže, Kesserlinga i dr. Od 1947. se ogleda i kao redatelj, a pedesetih godina kod teatrologa Huga Klajna završava tromjesečni redateljski tečaj. Posebno su bila zapažena njegova uprizorenja dramskih tekstova Matije Poljakovića počevši od najizvođenije predstave subotičkog kazališta »Č’a Bonina razgala«, zatim komada »Niko i ništa«, »Vašange«, »Kuća mira«, »Buckanje sa smutipukom«, »Bolto u raju«, »Ludograd«, »Naše i vaše zgode i nezgode«, »Ode Bolto na ogled« i »Kad bog đavlu kumuje«. Kritika je zapazila i njegove režije djela Ogrizovića, Budaka, Nušića, Molièrea, Figueireda i dr. Također je napisao i veći broj članaka objavljenih u časopisima »Naša pozornica« i »Rukovet«. Rođen je 7. srpnja 1921.   

 

1. svibnja 1890.

Pod naslovom »Otvor kupališta« subotički »Neven« objavljuje: »… na Paliću već mogu se dobiti vruće kupke! Sobe su lipo priređene za goste, a šuma je pak tako krasna, da joj para triba tražit … Voda je palićka likovita, osobito liči kostobolju i svakojaku reumu«.

 

2. svibnja 1949.

Predstavom Koštane Bore Stankovića, u izvođenju amatera društva »Matija Gubec«, u Tavankutu je otvoren novoizgrađeni Zadružni dom.

 

3. svibnja 1991. 

Prof. Beli Gabriću (1921.–2001.), zapaženom kulturnom djelatniku, istraživaču narodne predaje i običaja bačkih Hrvata, spisatelju i uredniku više publikacija, uručeno je odlikovanje Pro Ecclesia et Pontifice, koje mu je dodijelio Papa Ivan Pavao II. za njegov dugogodišnji, plodan i samozatajan rad u korist svoga naroda i Crkve.