Arhiv tekstova

Nekako u isto vrijeme kada je u Zagrebu potpisan Protokol o povratu kulturnih dobara iz Republike Srbije u Republiku Hrvatsku, u Beogradu je ministar kulture, informiranja i informacijskoga društva Predrag Marković donio odluku o »dodjeli sredstava za sufinanciranje projekata u oblasti zaštite, očuvanja i prezentacije arheološkog naslijeđa, nepokretnog kulturnog naslijeđa, muzejskog naslijeđa, nematerijalnog naslijeđa, arhivske građe, iz oblasti bibliotečno-informacijske djelatnosti i zaštite, očuvanja i prezentacije stare i rijetke bibliotečne građe po raspisanom javnom natječaju Ministarstva kulture od 13. listopada 2011. godine, za sufinanciranje projekata iz oblasti kulturnog naslijeđa u Republici Srbiji u 2012. godini«. Podsjetit ćemo javnost da je cilj toga natječaja bio pomoć programima koji pridonose očuvanju, unapređenju, razvoju i održivoj upotrebi kulturnoga naslijeđa i razvoju bibliotečne djelatnosti u Republici Srbiji na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

I dok je vijest o prvome događaju bila udarna u gotovo svim informativnim medijima u Srbiji i Hrvatskoj, o posljednjoj nije objavljen ni redak, premda je za Hrvate u Srbiji, barem kada je riječ o dijelu njihove kulture, od velike važnosti. Dodatnu zanimljivost u navedeno donosi činjenica što je povrat kulturnih dobara iz Srbije u Hrvatsku od značaja za hrvatske Srbe, što onda otvara i određene komparativne perspektive kada je riječ o odnosu ovih država kako prema kulturnom naslijeđu svojih nacionalnih manjina, tako i prema odnosu država matičnih naroda prema kulturnom naslijeđu svojih dijaspora u susjednim državama, o čemu će biti riječ o ovom kratkom analitičkom napisu.

 

Saga o povratu

 

Prema informaciji objavljenoj na internetskoj stranici Ministarstva kulture Republike Hrvatske, 23. ožujka u Zagrebu su hrvatska ministrica prof. dr. sc. Andrea Zlatar Violić i srbijanski ministar kulture Predrag Marković potpisali »Protokol o povratu kulturnih dobara iz Republike Srbije u Republiku Hrvatsku«. Mediji su također prenijeli i tumačenje ovoga događaja, u smislu da su konstatirali kako je riječ o okončavanju dugogodišnjega rada »na povratu kulturnih dobara otuđenih u vrijeme Domovinskog rata, a ujedno se zaključuje i jedno od otvorenih pitanja između dviju zemalja«.

Valja istaknuti kako je nakon potpisivanja Protokola, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović primio dvoje ministara te istaknuo kako je »potpisivanjem Protokola o povratu kulturnih dobara iz Republike Srbije u Hrvatsku završena važna faza u rješavanju jednog od otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije – povratu kulturnog dobra koje je odneseno iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata«. Josipović je, prema pisanju medija, još istaknuo »kako je jedan dio kulturnoga dobra u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, što je iznimno važno za očuvanje identiteta srpske manjine u Hrvatskoj«. 

Hrvatska je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić istom prigodom istaknula »kako će predmeti koji trebaju biti vraćeni biti smješteni u primjerenim uvjetima u prostorijama Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ali i u onim objektima koje će obnoviti Ministarstvo kulture u suradnji s lokalnim zajednicama i restauratorima«. Od posebnog je značaja za našu analizu i ministričin odgovor na pitanje koliko je novca potrebno za obnovu objekata – ministrica Zlatar Violić odgovorila je kako je »za ovu i sljedeću godinu osigurano između šest i osam milijuna kuna«, što je u protuvrijednosti oko milijun eura!

 

Zanimljivosti prilika putem usporedbi

 

Ovdje ćemo još napomenuti kako je na potpisivanju Protokola bila i pomoćnica u srbijanskom Ministarstvu kulture za zaštitu kulturnoga naslijeđa Dušica Živković, inače članica hrvatsko-srpskog međuvladina Mješovitog odbora za manjine, u čijoj je neposrednoj nadležnosti i dio problema o kojima je ovdje riječ. Naime, u preporukama ovoga tijela eksplicite stoji da države trebaju podržavati projekte zaštite i očuvanja materijalne i nematerijalne baštine hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj. No, je li tomu tako?

Prije negoli vidimo što je glede toga na djelu, istaknut ćemo sljedeće. Iz navedenoga se, naime, dva momenta čine važnim za našu temu. Prvi je taj da je Srbija čuvala otuđeno kulturno dobro iz Hrvatske tijekom rata – riječ je o blizu 25.000 predmeta, a drugi je da Hrvatska izdvaja pozamašna sredstva kada je riječ o zaštiti i prezentaciji kulturnog naslijeđa srpske zajednice u Hrvatskoj. Ovi su zaključci, naime, u izravnoj suprotnosti s prilikama s kojima se suočavaju Hrvati u Srbiji. Prvo, oni nisu opljačkali kulturno naslijeđe koje smatraju svojim u Srbiji i odnijeli, recimo, u Hrvatsku, i drugo, Republika Srbija izdvaja beznačajna sredstva kada je u pitanju kulturno naslijeđe koje Hrvati u Srbiji smatraju svojim!

Za prvu našu tvrdnju, dakako, nisu potrebni dokazi, budući da je njezina evidencija bjelodana. Za drugu, pak, mogu nam poslužiti rezultati posljednjega, gore navedenog, natječaja za sufinanciranje projekata Ministarstva kulture, informiranja i informacijskoga društva. Naime, od 596 podržanih projekata iz sedam područja – zaštite, očuvanja i prezentacije nepokretnog kulturnog naslijeđa, zatim zaštite, očuvanja i prezentacije arheološkoga naslijeđa, zaštite, očuvanja i prezentacije muzejskoga naslijeđa, zaštite, očuvanja i prezentacije arhivske građe, zaštite, očuvanja i prezentacije nematerijalnoga naslijeđa, zaštite, očuvanja i prezentacije stare i rijetke bibliotečne građe te, na koncu, bibliotečno-informacijske djelatnosti – izravno s hrvatskom zajednicom imaju tek tri. 

 

Hrvatima 1.200 eura

 

Ističemo ovdje da su dva aplikanta neposredno vezana za područje hrvatske kulture (Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Tomislav« iz Golubinaca i Franjevački samostan iz Subotice). Kao bitan moment navodimo i činjenicu da prilikom raspodjele sredstava projektima iz gore navedenih područja kulture, srbijansko Ministarstvo nije tražilo mišljenje Hrvatskoga nacionalnog vijeća, što dodatno baca negativnu sjenu na cijeli slučaj.

Naime, srbijanski ministar kulture je donio odluku da se podrži projekt HKPD »Tomislav« za snimanje kratkometražnoga filma »Sremačka hrvatska svadba« i to u visini od 75.000 dinara, a Franjevački samostan u Subotici je za projekt »Restauracija franjevačkih portreta« dobio 50.000 dinara – dakle, za kulturno naslijeđe Hrvata u Srbiji država je opredijelila ukupno 125.000 dinara, što u protuvrijednosti iznosi oko 1.200 eura. Ovdje ćemo još napomenuti da projekt Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata »Barok XVIII. stoljeća u Vojvodini – barokna arhitektura samostana, rimokatoličkih crkava i kapela u Vojvodini«, za što su tražena financijska sredstva u visini od 805.000 dinara, nije dobio potporu, što dodatno čini prijepornim politiku potpore srbijanskoga Ministarstva. Naime, na ovaj je način na djelu folklorizacija u zaštiti kulturnoga naslijeđa – Hrvati, drugim riječima, mogu konzervirati svoje folklorne običaje, ali ne smiju raditi profesionalno ozbiljnije i po posljedice značajnije programe u području zaštite svojega kulturnog naslijeđa. Ako se to već mora događati, onda će to raditi uime njih drugi, pa makar i s upitnom stručnošću.

Treba, s druge strane, istaknuti kako je Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture iz Petrovaradina, među ostalim, dobio 2.500.000 dinara za projekt »Arheološko istraživanje s pratećim multidisciplinarnim istraživanjima Franjevačkog samostana u Baču – I. faza (kao dio projekta Istraživanje, zaštita i prezentacija Franjevačkog samostana u Baču, koji se realizira u okviru Razvojnog projekta integrativne zaštite ‘Stoljeća Bača’)«. Istina, problem s ovim projektom jest taj da za zaštitu Franjevačkoga samostana u Baču, prema mišljenju stručnjaka koji ne rade u Pokrajinskom zavodu, nisu potrebna sredstva za arheološka istraživanja nego za rješavanje pitanja vlage, koja je na gdjekojem mjestu došla do stropa, te kanalizacije. Na ovakav način stječe se dojam da bolesniku koji je na samrti depiliranjem noktiju žele spasiti život, to jest ovakvim se aktivnostima ne pridonosi zaštiti kulturnoga naslijeđa Hrvata u Srbiji već se, strahujemo, odmaže.

 

Srbima u Hrvatskoj 30.000 eura

 

Valja ukazati da je srbijanski ministar bio daleko »šire ruke« kada je riječ o zaštiti kulturnoga naslijeđa Srba u Hrvatskoj negoli Hrvata u Srbiji. Tako je narečeni Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture iz Petrovaradina dobio novac za realizaciju čak četiriju projekata zaštite kulturnih spomenika hrvatskih Srba: »Konzervacija i restauracija ikonostasa hrama sv. Georgija u Boboti, R. Hrvatska« (650.000 dinara), zatim »Konzervatorsko restauratorski radovi na ikonostasu SPC sv. Velikomučenika Dimitrija u Dalju« (600.000 dinara), »Urgentni sanacijski radovi na ikonama ikonostasa SPC sv. Georgija u Opatovcu« (300.000 dinara), »Konzervacija i restauracija 8 ikona, jedne darohranilnice i jednog krsta sa raspećem i konzervacija 12 metalnih eksponata iz riznice hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Šibeniku, R. Hrvatska« (500.000 dinara) i »Projekt konzervatorskih i restauratorskih radova na ikonostasu SPC sv. Spiridona u Skradinu, R. Hrvatska« (1.200.000 dinara), što ukupno iznosi 3.250.000 dinara (oko 30.000 eura), ili 30 puta više nego što su dobili Hrvati u Srbiji. 

Očito, riječ je o, teško razumljivoj, etničkoj pristranosti Republike Srbije. Kada bi se, na temelju svega u napisu navedenoga, Hrvati u Srbiji obratili Ministarstvu kulture Republike Hrvatske i ukazali na ovu vrstu problema koji ih drže paraliziranima u naporima za očuvanje njihova kulturnoga naslijeđa te tražili da se dio novca iz proračuna Republike Hrvatske opredijeli za potrebe ovdašnjih Hrvata, onda bi to bilo unaprijed prokazano kao negativna politika reciprociteta. No, pitanje koje ostaje na koncu jest lenjinovsko – što nam je činiti kako bi se situacija promijenila?