Arhiv tekstova

Novi gospodari Panonske nizije – Avari, predstavljali su skup nomadskih tursko-mongolskih plemena, ogurskog etničkog stabla, pokorenih od njih još na obalama Kaspijskog jezera i Ponta. S njima su se kretale i veće grupe Slavena, tako da je etnička populacija Kaganata bila vrlo heterogena, ali Avari (vojna elita) su držali svu vlast na cijelom zauzetom teritoriju. Raspadom antičkog Rimskog carstva na dva dijela praktički se formira teritorij koji danas nazivamo Srijem, jer su granicu između dvaju dijelova nekadašnjeg carstva činile rijeke Dunav, Bosut i Drina. Bizant je vodio žestoku borbu za ovaj teritorij, najprije s Avarima, a potom i sa Slavenima

 

Dolazak Slavena na Balkanski poluotok

 

Suvremena literatura se uglavnom slaže oko datuma prvog pojavljivanja Slavena na Balkanskom poluotoku. »Godine 557. Slaveni su prešli Dunav i ušli u Trakiju, gdje su im se pridružile još neke skupine Zapadnih Slavena. U 589. godini stigli su na Peloponez, a krajem stoljeća napredovali su na zapad i na sjever. Prva skupina prodrla je u Dalmaciju i Istru i stigla do Jadranskog mora, gdje su se njezini pripadnici stopili s domaćim dalmatinskim (romanizirani Iliri op. aut.) stanovništvom, navodi Talbot. Neki autori smatraju da je tako nastao hrvatski narod.

Avari su vrlo čvrsto držali svoj teritorij Kaganata, a Slaveni su se naselili na okolnim prostorima i često su išli skupa s Avarima u pljačkaške pohode. Oni su zajednički uništili veliki rimski grad Salonu (Solin) tridesetih godina VII. stoljeća, a preostali stanovnici su našli spas u Dioklecijanovoj palači u Splatou (Split). Zajedno su nastavljali napade na Bizant početkom VII. stoljeća, ali su 626. godine pod Carigradom doživjeli veliki poraz. Kao posljedica ovog poraza svrgnuta je s vlasti vladajuća dinastija kagana Bajana. Pojedina slavenska plemena su se isto odcijepila od Avara i naseljavaju se na Balkanski poluotok. Avari su uspjeli nadvladati svoje unutarnje rivale, Kaganat je izašao uzdrman u svojim temeljima i znatno oslabljen. Uspjeli su utvrditi svoje pozicije na Savi i Dunavu, ali više nisu vodili ekspanzionističke pohode prema Bizantu, nego su se usmjerili ka zapadu i sjeverozapadu, često i uz pomoć Bizanta.

 

Novi narod s istoka na Balkanu – Bugari

 

Na prijelazu iz VII. u VIII. stoljeće dolazi do vrlo snažnog, novog migracijskog vala iz središnje Azije. Riječ je o narodima onugor-bugarskog podrijetla koji su se oslobodili avarske vlasti oko 630. godine i pod vodstvom Kovrata osnivaju »državu« koja će postati saveznik bizantskog cara Heraklitosa. Ovu »državu« su uništili »novi vladari stepe« Hazari 670. godine, a Bugari su se raselili na tri strane svijeta. Prva se skupina naselila u donjem toku i u delti Dunava i oko 680. godine osnovala svoju »drugu državu«, buduću Bugarsku. Druga skupina je pobjegla prema sjeveru, u područje rijeka Kazanj i Volga, a treća je krenula ka zapadu i naselila se u Karpatsku kotlinu, priključivši se Avarima. Bizant je često koristio Bugare u ratu protiv Avara i Slavena.

Zapadni dio Kaganata uništili su Franci u razdoblju od 791. do 796. godine, a bugarski kan Krum je uništio istočni dio Avarskog kaganata 803. – 804. godine i tako cijeli donji tok Dunava, pa i Srijem, dolazi u posjed Bugara. Omurtag, Krum-kanov sin, oko 825. godine svoju vlast proširuje na obje obale Tise te u Čongradu (Čorni Gorod) gradi i jedno upravno središte. Bugari pokušavaju pokoriti okolno slavensko stanovništvo, prije svega Praedenecente koji su naseljavali današnji južni Banat i Timociane koji su naseljavali Srijem. Bugarski osvajači su bili malobrojni u odnosu na Slavene, te su se za dvjesto godina stopili s njima i postali slavenski narod.

Rušenje i konačno uništenje kasnoantičke kulture – koju su započeli Goti i Huni, a nastavili Avari – završili su Bugari-Slaveni. Na prostorima gdje su prošli ni u tragovima nisu sačuvana imena nekadašnjih gradova. Na ovu konstataciju ukazuje i činjenica da nekadašnji rimski gradovi dobivaju slavenska imena: Singidunum – Beligrad, Sirmium – Dimitrovica, Taurorum – Zemlin (Zemun), Acumicum – Slankamen, Cuccium – Pešt (Ilok), itd.