Arhiv tekstova

Kao stranka »eksperata« G 17 plus bio je neshvaćena politička opcija u Srbiji sve dok njezin predsjednik Mlađan Dinkić i sam nije shvatio kako je nastupilo vrijeme da (se) nešto mora mijenjati. Praktičan, kakav jest, politički elitizam zamijenio je populizmom u njegovoj najpoželjnijoj varijanti, utemeljivši 16. svibnja 2010. Ujedinjene regione Srbije (URS) za koje ni do danas nije pouzdano utvrđeno je li riječ o stranci, pokretu, udruzi građana ili nečem četvrtom. Ipak, razglabanja o pravnoj naravi samog URS-a ostala su u sjeni priče o decentralizaciji, odnosno o mogućnosti stvaranja jake Srbije isključivo kroz njezine jake regije.

Kako su raniji aduti o ugroženosti zemlje zbog vanjskih i unutarnjih neprijatelja, a samim tim i o potrebi nacionalne unifikacije – u čemu G 17 plus nikada nije prednjačio, odavno potrošeni jedino što je građanima još preostalo je da na koncu izvrnu džepove i iznenade se njihovom praznom sadržinom. Lider G 17 plus na vrijeme je to uočio i, iskoristivši »poluvrijeme« između dvaju izbora, okrenuo ploču na stranu s koje se pjeva o decentralizaciji. Jednostavno, uvidio je Dinkić da je ono za što su se ranije zalagale rijetke političke vrste vremenom postalo popularno do mjere koja potencijalno obećava mnogo veći (i politički) profit u odnosu na ionako nerazumljivu »priču s katedre«.

 

Pozovi 011 da čuješ o 024

 

Kao jedan od ključnih argumenata, koji URS-ovci ne propuštaju istaknuti, svakako je prošlogodišnje usvajanje Zakona o funkcioniranju lokalnih samouprava kojim je općinama i gradovima omogućeno raspolaganje većim iznosom sredstava u odnosu na ranije godine. U situaciji kada proračun, recimo Subotice, potencijalno može biti veći i za preko 700 milijuna dinara (što čini između petine i šestine ukupnih sredstava kojima godišnje raspolaže) malo će se tko baviti pitanjem prati li spuštanje novčanih tokova u lokalne kase i isto takvu razinu odlučivanja. Odgovor će vjerojatno biti negativan, jer smo i dalje svjedoci debele centralizacije svih državnih tijela koja se nalaze na teritorijima lokalnih jedinica.

U tom smislu zalaganje URS-a za podjelu gradova na više općina (što im, inače, zakon ne brani i što, uostalom, i kod nas odavno postoji) više se može shvatiti kao bon za kupovinu glasova nego li ozbiljno razrađen program. Primjerice, do danas nismo dobili odgovor zašto je – ako se URS zalaže da Bajmok, Čantavir i Palić budu općine u sastavu Grada Subotice – ukinuta ekspozitura Nacionalne službe za zapošljavanje u Bajmoku kada znamo da se na čelnom mjestu te državne institucije u subotičkoj filijali nalazi Zlatko Panić, čovjek iz redova G 17 plus, sada URS-a? Isto se, mada ovoga puta ne njihovom krivnjom (ali svakako u kontekstu pojma »debele centralizacije«), može reći i za primjer zbog čega građani (pa tako i novinari) moraju pitati MUP u Beogradu gori li kuća u Crvenoj čorapi ili u Kurvanjskom kraju u Gornjem Tavankutu? Čudno je stoga (ili možda i nije) što priču o potrebi za formiranjem općina u gradovima istodobno ne prati i »objašnjenje u fus noti«, odnosno da je za to prvo potrebno promijeniti njihove statute.

Jedno od ključnih pitanja, a koje se tiče samog imena URS-a, je postoje li uopće regije u Srbiji i, ukoliko postoje, što one u svakodnevnom životu znače za građane? Primjer Vojvodine, a sve više i Sandžaka i Šumadije (gdje također postoje različiti oblici autonomističkih misli), više je nego poznat, pa je samim tim još zanimljivije da se u vokabularu URS-a on(i) koriste više kao geografski a mnogo manje kao politički pojam, uz sva pripadajuća »prava i obveze«. Ako se, pak, pojam regija odnosi na postojeće okruge, onda se vjerojatno čak i sami načelnici pitaju što oni uopće rade, u čemu bi im pomoć URS-a svakako bila dragocjena.

 

Ivana i Maja

 

Svakako najjači predizborni adut URS-a je njegov program za poljoprivredu. Koristeći iskustva ranije ministrice i potpredsjednice Vlade Ivane Dulić-Marković Mlađan je Dinkić još jednom dobio utemeljen, jasan i – što je najvažnije – konkretan program koji je već dao rezultate. Nije, naime, mali broj poljoprivrednika koji će se i danas sjetiti stabilnosti i reda koji su vladali u vrijeme dok su Ivana Dulić-Marković ili kasnije Goran Živkov obnašali dužnosti ministara poljoprivrede. Dvostruko viši proračun, poticaji, bespovratna sredstva za investicije... sve su to stvari udaljene jednako od 2005. koliko i od aktualne politike Dušana Petrovića.

Ono što građani, čak i oni koji će glasovati za URS, Dinkiću zacijelo neće zaboraviti svakako su onih legandarnih tisuću dioničarskih eura. Ono čime se građani, posebno oni koji će glasati za URS, sigurno neće previše baviti jesu pitanja uloge Dinkića u privatizacijama (neki idu čak i do toga da spominju afere) »Knjaz Miloša« ili »Severa«, uvođenju ovakvog sustava PDV-a, dok priča o bankama zaslužuje posebno poglavlje. Ono što će građani, čak i oni koji budu glasovali za URS, vjerojatno zaboraviti jest odgovor na pitanje - kakve su to tajne prirode spojile Mlađana Dinkića i kandidatkinju za gradonačelnicu Novog Sada Maju Gojković? Odnosno, planira li Dinkić na temelju ideologije svoje stranačke kolegice ujedinjene regije proširiti i izvan granica ove zemlje ili ih Gojkovićka suziti do kapija autobusnog kolodvora ATP »Vojvodina« čije je upropaštavanje (u vrijeme dok je bila gradonačelnica Novog Sada sklopljen je ugovor o njezinoj izgradnji) – zli jezici to tvrde – stajalo 100 milijuna eura, što je čak i Europski parlament visoko vrednovao, uvrstivši ga među pet najvećih korupcionaških afera u Srbiji.