Arhiv tekstova

Prije samo nekoliko godina u Srbiji je bilo registrirano oko 300 farmi za uzgoj puževa. Ova djelatnost isticana je kao vrlo dobar primjer alternativne poljoprivredne proizvodnje i vrlo unosan biznis za vlasnike manjih površina zemljišta, uz poticaje države i odobravanje solidnih zajmova potencijalnim uzgajivačima. U prvom kvartalu 2003. godine beogradska tvrtka »Alimenti naturali« obećala je građanima u Srbiji i Crnoj Gori »posao budućnosti« – proizvodnju i uzgoj puževa na individualnim farmama. Velik broj zainteresiranih ušao je u kooperaciju s navedenom tvrtkom, potpisao ugovore i započeo s realizacijom posla koji bi im kroz 2 do 3 godine trebao donijeti i prve zarade. Dvije i pol godine nakon potpisivanja ugovora, od »biznisa desetljeća« nije ostalo ništa, osim prevarenih uzgajivača s gotovo uništenim matičnim jatima puževa i većine od njih s velikim dugovima bankama na ime podignutih zajmova s pripadajućim kamatama. 

 

Kaznena prijava i 

tužbe

 

Zbog iznevjerenih obećanja o sigurnoj i unosnoj zaradi i fijaska cijeloga posla Udruženje pužara Crne Gore podnijelo je kaznenu prijavu protiv vlasnika »Alimentija« Dragana Topalovića. Uslijedilo je i podnošenje tužbi izigranih pro-izvođača iz Srbije, koji tvrde da su obmanuti. U Zavodu za zaštitu prirode Srbije smatraju da je priča s farmama za uzgoj puževa samo maska za ilegalnu trgovinu puževa prikupljenih u prirodi. Po tko zna koji put država je nečinjenjem omogućila isturenom pojedincu enormno bogaćenje na poslovima s one strane granice tamne zone. O razlozima nečinjenja može se samo nagađati, ukoliko je riječ o nečasnim radnjama pojedinaca iz administracije, tragovi su vrlo dobro prikriveni ili uopće ne postoje, tako da nema straha od pravnih i materijalnih sankcija. 

Jedan od onih koji su imali hrabrosti ući u »biznis desetljeća« bio je i danas pedesetsedmogodišnji Sonćanin Antun Mihalek. Poput ostalih i on je u cijeloj priči platio sve cehove i njegova uložena sredstva pridonijela su bogaćenju bogatih. »Ovo je vrlo ružna i vrlo bolna epizoda za nas koji smo, zahvaljujući svim vrstama promidžbe, vjerovali da država čvrsto stoji iza ovoga posla. Iako već debelo izigran, naime ispostavilo se da mi bivše poduzeće, tiskara ‘Merkur’ iz Apatina, nije uplaćivalo doprinose za mirovinsko 27 godina, vjerovao sam ovom sustavu. Kao vlasnik male površine zemljišta, ¼ hektara nadomak sela, prema analizama se pokazalo idealno za uzgoj puževa, uložio sam obiteljsku ušteđevinu. Mislio sam da sve ide idealno, no kada je cijela priča već dobro odmakla ispostavilo se da organizator posla nije ispoštovao ni jednu ugovorenu obvezu, a kada smo trebali ostvariti prve obećane prihode, postalo je jasno da smo, kako to danas mlađarija kaže, pukli. Država nije našla načina za zaštitu malog proizvođača, a tužbe će prije zastarjeti, nego što će biti procesuirane«, ogorčeno priča Antun. 

Proizvodnja jagoda

 

No, naučen na stalnu borbu za egzistenciju nije se obeshrabrio. Nakon detaljne analize novonastale situacije, uz nova i to prilična ulaganja, pokrenuo je proizvodnju jagoda. Svoj, zbog uzgoja puževa ograđeni komad zemlje proširio je nešto dokupom, nešto zakupom, tako da danas jagode uzgaja na površini od 2,5 hektara. »Nova, nemala sredstva, uložio sam u uzgoj jagoda. Za razliku od priče o puževima, ne očekujem potporu ni od koga, oslonio sam se isključivo na vlastita sredstva. Već prve godine nakon sadnje, jagoda daje najkvalitetniji prirod plodova i najviše mladih vriježa. U drugoj godini vegetativni prirast već je slabiji, a prirod plodova je maksimalan, iako nešto slabije kakvoće. U trećoj godini zasad se već mora obnavljati. Za uzgoj jagode idealna su upravo mala gospodarstva, ali je potrebno dosta radne snage. Tako sam već u ovoj, pripremnoj fazi angažirao desetak radnika, a kada počne berba, bit će mi potrebno najmanje njih pedesetak«, kaže Antun, puštajući u pogon sustav za navodnjavanje »kap po kap«. 

Zasad Mihalekovih jagoda na idealnom je mjestu. Osunčan je tijeko cijeloga dana, što je za ovu biljku najbitnije. Ugradnjom sustava za navodnjavanje Antun je eliminirao opasnost od suše. »Ovaj sustav je idealan, biljke stalno imaju optimalnu količinu vlage, a na ovaj način, ubacivanjem organskog gnojiva u rezervoare s vodom, imaju i kvalitetnu prihranu. Kako bi proizvodnja dobro funkcionirala, osigurao sam i stalnu stručnu savjetodavnu pomoć, a i sam u svakom slobodnom trenutku pratim svu dostupnu stručnu literaturu. Svakako, već za sam početak najbitnija je opskrba kvalitetnim bezvirusnim sadnicama i drugim repromaterijalom. Danas, uz nadzor stručnjaka, sadni materijal proizvodim sam, što mi je znatno umanjilo troškove proizvodnje«, tvrdi Antun.

Za vrijeme ovog razgovora, desetak radnika raspoređuje slamu na prostor između gredica s jagodama. »Ova slama ima dvostruku namjenu. Sada se postavlja između gredica, kako bi u slučaju jakih kiša spriječila prskanje muljevitih vodenih kapljica i tako će plodovi ostati čisti. Slama se kasnije ne uklanja, nego se zaorava i tako uz proces fermentacije dobivam najčistiji humus«, pojašnjava Antun, a sudeći prema sadašnjem izgledu biljaka, početak berbe očekuje kroz 4 tjedna. »Ukoliko ne bi bilo nekih izvanrednih situacija na koje ne mogu utjecati, ovogodišnja berba bi mogla biti solidna. Ovo je najteži dio posla i traži dosta radne snage, vremena i pažnje. Obično traje tridesetak dana, a razmaci između berbe su 2-3 dana. 

Jagode se beru u prikladnu ambalažu i tako dostavljaju do prodajnog mjesta. Tu se za male proizvođače javlja velik problem. Zbog nedovoljne količine, velikim otkupljivačima je otkup po nekim za nas zadovoljavajućim cijenama neisplativ zbog troškova transporta. Manji otkupljivači nude i daleko manju cijenu, jer na ovaj način jagoda prođe tri ili više ruku dok ne dođe do konzumenta. Kada svatko uzme svoj dio kolača, proizvođaču ostaje najmanje. Osobno sam zadovoljan, jer sam zbog veće površine postao količinama konkurentniji, tako da sam za ovu godinu ugovorio plasman s velikim otkupljivačem po prihvatljivoj cijeni. Ovim se vraćamo na početak priče, jer je prema meni opet zakazala državna administracija, koja je, ne znam zbog čega, tržište jednostavno prepustila nakupcima i tako je mali proizvođač, unatoč svim pozitivnim pričama, i dalje najnezaštićenija kategorija«, kaže za kraj Antun Mihalek.