Arhiv tekstova

Elizabeta Stipančević, rođena Vukov, je umirovljenica, nekada je bila službenica u Vojvođanskoj banci, stanuje u gradu (Ker), ali je svim srcem od rođenja vezana za selo i zemlju kao što su bili i njezini preci. I danas je aktivna u poljodjelstvu, vlasnica je imanja na Pavlovcu gdje brižno održava roditeljski salaš okružen voćnjakom i naslijeđene oranice. 

Dodir sa zemljom na kojoj je ponikla i puno uloženog rada i energije čini da se osjeća dobro i vitalno. »Kada sam na salašu za mene ne postoji ništa drugo, to je odmor za dušu. Jako volim zemlju«, dodaje uz priču o salašu kojem je stalno dolazila i dok je radila u gradu, a i danas mu posvećuje puno vremena.

Razlog ovom susretu je dokumentacija naslijeđena od predaka i naknadno prikupljana u obitelji, čuvana nekoliko desetljeća (a fotografije i po stotinu godina), koja je ujedno i svjedočanstvo o prošlosti Đurđina odakle potječu Šokčići, Elizabetina majka Marga i Margini roditelji Đeno i Koca.

»Želja mi je sačuvati saznanja iz starih zapisa iz 30-ih godina prošlog stoljeća, posebno o Đurđinu koje je prije 80 godina bilo najnaprednije selo. Da ljudi znaju prošlost i da se čuva uspomena«, kaže sugovornica.

 

Napredak Đurđina u prošlosti

 

Iz Đurđina je Elizabetina majka Marga, kći Đene Šokčića (1885. – 1981.). Đeno i supruga Koca (rođena Dulić) imali su četvero djece: Mariju, Ninu, Antu i Margu. Đenin sin, a Elizabetin ujak dr. Ante Šokčić, bio je poznati liječnik specijalist za uho, grlo i nos, utemeljitelj je ovog odjela u subotičkoj bolnici, do umirovljenja zaposlen na Vojno-medicinskoj akademiji.

U obitelji, odnosno u Elizabetinoj dokumentaciji, ostali su sačuvani pojedini stari primjerci časopisa »Klasje naših ravni« (primjerice iz 1936. godine) i drugog tiska, u kojima se pisalo i o važnim događajima u Đurđinu. U to davno vrijeme Đurđinčani su osnovali i otvorili Hrvatski seljački dom, a još prije toga osnovali Zemljoradničku zadrugu čiji je dugogodišnji predsjednik bio Đeno Šokčić.

»Djed Đeno mi je puno pričao o tim prošlim vremenima. Bila sam najmlađe unuče i mnogo vremena provodila s njim. Uz njega sam zavoljela kazivanja o prošlosti, a on bi bio sretan što ga netko sluša dok priča o nekadašnjim uspješnim vremenima«, kaže Elizabeta.

Đurđin je u prošlosti bio veoma napredno selo, sjeća se ona djedovih priča, a okosnica razvoja bila je zadruga koja je okupljala poljoprivrednike. »U ono vrijeme izvozili su u Beč junad, svinje, žito i kukuruz, a poljoprivredne strojeve kupovali su u Pešti. Vrlo uspješna zadruga koja je postojala sve do Drugog svjetskog rata. Međutim, to su sve bili dobrostojeći ljudi koji su konfiscirani poslije rata i uzeto im je sve, kao i momu djedu. Djed Đeno je poslan u zatvor u Požarevac, a kada se vratio više ništa nije imao, djeca su ga ispomagala do kraja života. Takvo teško životno iskustvo prošao je čovjek koji je puno učinio za napredak svoga sela u predratna vremena«.

 

Zašto su salaši opustjeli

 

Elizabeta Stipančević čuva i isječke iz tiska kada je Hrvatsko pjevačko društvo »Neven« iz Subotice, sastavljeno od 74 člana, tridesetih godina prošlog stoljeća priredilo turneju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, posjećujući postojbinu svojih predaka. U tom događaju sudjelovala je i njezina majka Marga Šokčić.

Danas Elizabeta zamjera što je zanemaren razvoj salaških šorova Đurđina, te se i ne zna na kakvom je glasu bio ovaj dio subotičkog atara. »Ukinuta je pruga, razrušene stare škole... Jednu od škola nekada davno na svojoj zemlji gradio je moj pradjed Nesto Šokčić da bi se djeca imala gdje obrazovati«.

Ukidanjem pruge Subotica – Crvenka, Pavlovac se kao dio đurđinskog atara polako i dugo gasi. To što se nije izišlo u susret zahtjevima da se asfaltira cesta na Pavlovcu uz koju se s obiju strana nalazilo 60-70 nekadašnjih salaša, Elizabeta naziva »maćehinskim odnosom« i temeljnim razlogom što su na iznimno kvalitetnom području uz kanal koji se mogao bolje iskoristiti za navodnjavanje,  danas uz put ostala tek dva salaša, te tri ili četiri dalje u njivama. Jedan od ta dva salaša uz put je Elizabetin. »Ovdje su bili ‘načičkani’ salaši sve jedan do drugog, s obje strane puta. Pruga je ukinuta, nema vlaka, nema asfaltiranog puta, nema ničega osim struje i svi su se odselili. A do svojih njiva ipak moraju po blatnjavom putu i u današnja vremena«.