Arhiv tekstova
Ponovno otkrivanje maestra pripovijedanja
Drugo, neznatno prošireno izdanje Vojnić Purčarevog, kronologijski promatrano, trećeg romana »Ljubavi Blanke Kolak«, koji je objavljen prije nekoliko tjedana, ponovno je čitatelju nametnulo sljedeći zaključak: Petko Vojnić Purčar je nedvojbeno najveće literarno pero među vojvođanskim Hrvatima i to iznad, ponad i prije svega kada je u pitanju proza!
No, slična pozitivna ocjena vrijedi zacijelo ne samo za vrijeme sadašnje i šire od toga regionalnog okvira – Vojnić Purčar slovi kao izvrstan pripovjedač kako u cijeloj suvremenoj hrvatskoj književnosti, tako i u književnostima koje su se stvarale u bivšoj Jugoslaviji, čime se onda, na koncu, njegov značaj i relevantnost znatno i prostorno proširuje.
VELIKI MAESTRO: Dakako, taj prestižni status njemu nije darovan, već ga je zadobio na temelju sljedećih trajnih značajki svojega književna djela: Vojnić Purčar i više nego dobar je naracijama; uvijek pronalazi pravu mjeru između cjelina, dijelova i važnih detalja u strukturiranju građe; uopće maestralno orkestrira gradnju i vođenje radnje; ukazi na bitno i temeljne poruke nisu nikada izravno priopćeni; suvereno vlada opisima krajolika; jednako vješt je u oslikavanju i opisu dinamizma likova te risanju njihovih psiholoških profila; znalački odrađuje monologe i vođenje dijaloga… Riječju, Petko Vojnić Purčar je znan kao veliki majstor pera, napose u pripovijedanju, što se onda potvrđuje i u vjerojatno najtežoj književnoj vrsti – romanu.
Istina, on je svoj pripovijedalački talent nagovijestio već s prvom knjigom novela – treba se samo prisjetiti kako je kritika pozitivno dočekala »Svetove i satove« (1967.). Među njima nije manjkalo oduševljenja ni za roman mu prvijenac – »Odlazak Pauline Plavšić« (1969.), a za svoj drugi roman »Dom, sve dalji« dobio je u svojoj trideset i osmoj godini jednoglasnom odlukom žirija najcjenjeniju književnu nagradu za roman – NINovu nagradu za 1977. godinu. Time ovjenčan, postavši gotovo klasikom, nakon dvije godine Vojnić Purčar objavljuje i svoj treći, ne manje kvalitetan, roman – »Ljubavi Blanke Kolak«. Do danas, objavit će još dva romana: »Večernje buđenje« (1987.) i »Crvenokošci« (2002.). I u svakome je svojemu romanu zorno svjedočio gore navedene značajke vlastitog literarnog umijeća.
PLURALNOST LJUBAVI: Blanka Kolak! Ponovno ime žene u Petkovu romanu!! I ponovno već svojim izravnim mjestom u naslovu jasno se nagovještava kako će u romanu o ženi toga imena biti glavna riječ. Postavši, pak, tako nosećim subjektom radnji, cijeli roman onda, zapravo, literarno odgovara na dva temeljna pitanja – tko ona jest i kakva joj je sudbina? No, na ovo posljednje se pitanje odgovor dobiva putem usadrženja prve riječi iz naslova – nju, naime, u romanu unajvećma otkrivamo kroz ljubavi joj. Ljubavi!
Da, ljubavi!! Dakle, taj je ljudski egzistencijal u njezinom životu bio pojavljen kao pluralan! I ne samo da je pluralan, već je i po naravi složen: njegovo ostvarenje, naime, »putovi ljubavi«, su »neizvjesni, prepleteni«, pa ih je onda stoga i teško »razmrsiti i predvidjeti«, čega je Blankin život i više nego uzoran primjer!
POSVIJEŠTENA VELIČINA: U ravni, pak, konkretnoga govora, u osnovi je tematskoga okvira ovoga romana Vojnić Purčarevo pripovijedanje o dramama života jedne žene i njezinim ljubavima, a što se zbiva u okružju jednog vremena i podneblja. Vremena i podneblja ovdašnjem čitatelju i više nego znanog, budući da ih iskušava kao vlastite – Bačka je to, Subotica i njezin atar, a u bremenito i neizvjesno vrijeme poraća, koje sa ženom ne zna što točno hoće.
Velika je to priča o ne tako običnoj ženi, a u tako vrijeme, o njezinom odrastanju, postignućima i padovima, ostvarenjima i promašajima, o ženi skrhanoj izazovima putenosti… Ženi okružene povijesnim okolnosti poraća, punih okrutnosti, nenaklonjenosti i novuma, u čemu se često mogu prepoznati i naše vlastite životne situacije… O čemu svemu naš Petko maestralno ispripovijeda. Tada potvrđen takav, a sad tek osviješten. Ponovljeno je naprosto ono literarno najbolje. Pa tko voli dobru knjigu neka čita! Kajati se neće, jer ne može se!
Tomislav Žigmanov
