Arhiv tekstova

Pisac lake ruke

Mirko Ćurić, Đakovčanin, nije nepoznat autor. Objavio je nekoliko proza (»Povratak u doba jazza« i »Pavelićeva oporuka«) te monografiju o đakovačkoj košarci (KK Đakovo 1974. -1994.) te sijaset kritika razasutih diljem novina te slavonskih godišnjaka i časopisa, koje je, na žalost, ukoričio – kritike kratko traju, kolumne su uradci lucidnih; grijeh je pretakati ono što je jednom vremenu nasušno, a drugom vremenu nepotrebno i pomalo blasfemično.
    Ćurićev roman Košarkaš na mjesecu, kojeg su zajednički izdali ogranci Matice hrvatske iz Osijeka i Đakova te tiskarska tvrtka Grafika iz Osijeka popratio je Goran Rem riječima kako je Ćurić pisac lake ruke, što se za Rema, koji piše nerazumljivo, ne može reći. Roman je uknjiženi koš iz kontre – to je spoj Ćurićevih opsesija: kvaziautobiografije, koja mu odista leži, sporta, te odrastanja i povjeravanja čitatelju, što je trenutno pomodarski hir osječ-kih autora (Cvenić je za pisanje o odrastanju dobio čak i pulsku Arenu, Matovinićka je objasnila sve svoje laži; te uspješnice samo pokazuje skromnu zahtjevnu razinu kritičara te prostodušnost hrvatskih čitatelja; »formu i sadržaj je uskladio, kao da nije odavde«, napisao je nedavno kritičar čije ćemo ime spomenuti na kraju ovog skromnog prikaza, za pisanje Stanka Andrića u »Dnevniku iz JNA« i drugim glosama i arabeskama). Ćurić je autor pun nostalgije koji vrlo sugestivno piše u prvom licu.

PETA OSOBNA ZA KOŠARKAŠA: Prvo lice romana »Košarkaš na mjesecu«, dakle, sam ne-baš-perspektivni košarkaš, priženio se u bogatu kuću. Seli se u Metropolu – ni u Slavoniji mu ništa nije nedostajalo – te traje uz ženu-psihičkoga bolesnika, kojoj racionalni svijet ne predstavlja stvarnost (možebitna šizofrenija, ali ne mora biti), te punca kleptomana, čija se djelatnost ozakonila plaštom poduzetništva. I dugo se u tom romanu ništa ne događa, osim što su svi likovi, doslovce, produljili mladost. Nije problem ako netko sa 18 godina postane koncertni majstor ili sa 20 zna što hoće – problem je ako netko s 40 ide u disko, ako medijima vladaju vječni mladenci. I dok se čitatelj pomalo već ljuti na dosadnu, uljuljkanu bezličnu hrvatsku stvarnost preslikanu u roman »Košarkaš na mjesecu«, glavni junak, ako je junak, ako je lik, ako je košarkaš, dobio je petu osobnu kod supruge. I nađe se na onom mjestu koje je svojim radom i zaslužio – dakle nigdje.

STVARNOST ČETRDESETOGODIŠNJAKA: Imao sam čast upoznati mnoge takve produžene mladiće i tridesetogodišnjakinje s manirama adolescentica. Bojim se priznati, ali živim u sredini kakvu je Ćurić opisao; tatini sinovi i mamini sinovi i sinovi maminih ljubavnika uzeli su pozicije vječne mladosti. I ne rađaju više djecu – čekaju dozvolu za kloniranje. Ako je Ćurić u mnogim elementima strukture romana promašio, što je promaklo i uredniku Ceveniću i kritičaru Remu sugerirati Ćuriću dok je još bilo vrijeme, odlično je opisao bezličnu i bezizražajnu hrvatsku stvarnost četrdesetogodišnjaka.
    Roman nije bog zna što, Ćurić nije uzdanica slavonske književnosti, nije ni slavonska književnost na svjetskoj razini, osim često spomenutog izuzetka Andrića te svakim danom boljeg kritičara i kroničara kojem ne treba dati šansu – izborio se sam; Darija Grgića (to je onaj kritičar na kojeg valja obraditi pozornost). Međutim, uvjeren sam da Ćurić može bolje – u narednom će romanu uknjižiti tricu. Ako promjeni urednika i savjetnike te fabulu počne rastakati prije pedesete stranice, a ono prepričano pretvori u dijaloge.                                                                           g