Arhiv tekstova

ajna Matičine citatnosti

Prije točno deset godina tadašnji potpredsjednik Hrvatskoga centra PEN-kluba Tonko Maroević zatekao se u Pragu sa skupinom hrvatskih pisaca na svjetskom kongresu te asocijacije koja za sebe drži da se skrbi o probitku prava na dostojanstvo i slobodu riječi kao djela.
    Bilo je to prvo veliko okupljanje PEN-a nakon onoga godinu prije u Dubrovniku i na Hvaru, na poprištu praktično ratne, ali i Hrvatske koja je i time pokazala odlučnost i spremnost da bude sljednicom duha i ideje prethodnoga dubrovačkoga PEN-ova kongresa iz tridesetih godina 20. stoljeća, kada su se pisci usprotivili mržnji i pogromu koji su se slutili i dogodili s nacističkoga horizonta. Praški je susret za hrvatske pisce bio izazov utoliko što se od njih kao sudbinskih baštinika mjesta koje je, ne prvi put, bilo simbolom prava na razliku, a to uvijek znači i pravo na manjinsku perspektivu, očekivalo da i na konkretnoj, a ne tek simboličnoj razini, budu dostojni odgovornosti koju nose.
    Tako je nastala Praška rezolucija u kojoj PEN potiče, a njegov Hrvatski centar prihvaća zauzimanje za priznanje i obranu prava kulturnih, socijalnih i političkih manjina u državama bivše jugoslavenske zajednice, kakvima su međunarodno priznate.
    Među hrvatskim piscima u Pragu posebno je s razlogom bio primijećen Vlado Gotovac, predsjednik Matice hrvatske, uznik sive zone istočno od željezne zavjese, kojemu zatvorske grinje nisu rastočile osjećaj pripadništva vrlini i budućnosti. Praški tekst, napose na način kako ga je tumačio Vlado Gotovac, danas je onaj sigurni govor europske Hrvatske s kojim nismo dobrodošli tek na dvorovima i u nadleštvima, nego što je važnije na velikim platnima filmskih festivala i na drugim ekranima entuzijazma koji ne možemo ne primijetiti onkraj svojih granica i kojemu s razumnim razlozima, ali i intuitivno, želimo pripadati.
    Tipološki, povijesno gledano, poopćenje Gotovčeva teksta je normalno i nema ničega posebno nepravednoga u tome što zaboravljamo da je bio njegov. Ne samo stoga što je Vlado Gotovac crpio duh i smisao takva teksta iz kulturne podloge Matice hrvatske i Hrvatske same nego i zato što bi samo po sebi trebalo biti jasno da zajednica ima pravo na tekst koji je mišljen kao njezin bez citatnih navodnika.
    Stoga nema razloga prigovoriti Tonku Maroeviću, sada akademiku i potpredsjedniku Matice hrvatske, što se u svojem prigodnome slovu ovih dana na proslavi 15. obljetnice obnove Matičina rada u njezinoj novoj dvorani u Zagrebu nije spomenuo ni Vlade Gotovca niti drugih koji su zajedno s njime, govornikom Maroevićem, tih godina, devedesetih godina prošloga stoljeća, osluškivali bilo Matičina nakladništva. Cijela građanska epoha naše povijesti obilježena je Matičinim izdanjima, kaže Maroević, i to je točno, ali se ne trudi objasniti što je u tome »osnovni zadatak« s kojega je u međuvremenu nisu uspjele skrenuti »nemale političke i socijalne nevolje«.
    Ni jedno Matičino izdanje, knjiga ili časopis, uključujući Vijenac, pokraj kojega se u tom pregledu prolazi evidencijskom nezainteresiranošću, nije u tih petnaest godina bilo niti moglo biti sredstvo kojim bi se prenijela njezina »osnovna poruka«, iako, naravno, time ne gube ništa od svoje važnosti i svojega realnoga razmjera, samo bez te poruke ne bi bili mogući, niti ih se sada može izložiti, na izložbi ili u tekstu. Sam je Tonko Maroević, vrativši se iz Praga i braneći svoj potpis na rezoluciji, u ovim novinama zapisao kako »supotpisujući je i zalažući se za nju, evidentno ne mogu prihvatiti da je sramotna i da radi na štetu domovine, kao što sam uvjeren da je Penov angažman u Pragu i Santiagu de Composteli, u Barceloni i Rio de Janeiru (o Dubrovniku i Hvaru da ne govorimo) neupitno na korist Hrvatske«.
    Kao baštinik toga iskustva, Maroević sada sudjeluje u Zidićevoj upravi u Matici, ali i Makovićevoj upravi u PEN-u, pa se njegova slika stvari paradoksalno otkriva tipičnom, a ne atipičnom. Osnovni zadatak u jednini ili množini, naime, uvijek postoji i uvijek sadrži isti lik, dok se oblici i oni koji se njime bave mijenjaju. Za Maticu hrvatsku taj je osnovni zadatak bio entuzijazam, mnogo prije Praga sročen kao kulturni, ali i socijalni i politički entuzijazam.
    Razdoblje u kojem Matica nije smjela djelovati i koje je neizbježivo odredilo oblike njezina djelovanja nakon obnove bilo je također prožeto entuzijazmom u njoj samoj. Kao otvoreno, građansko društvo ona nije mogla biti ukinuta i bilo bi lako dokazati da njezin unutrašnji život, njezin razlog i poruka tada nisu imali problema s artikulacijom. Maticu hrvatsku ne određuje ni prije ni sada toliko ona sama ili njezin program koliko potreba društva za onim što ona znači. U povijesnome smislu, iskustvu zajednice, Matica je nesumnjivo činjenica, i to činjenica s pravom na održanje koje bi prelazilo simbolički okvir.
    No isto je tako činjenica da veliki poduzetnici nisu spremni poduprijeti njezine, nego prije druge nakane, da je i mediji i studenti doživljavaju kao muzej kulturne povijesti, a o takvim bi se muzejima doista trebala skrbiti država. Kad bi se to i dogodilo, za Maticu i njezino vrijeme ishod ne bi bio ni loš ni nečastan. Ali taj trenutak nije došao i utoliko se za Maticu osnovni zadatak nije promijenio.
    Ona je svoju ulogu u preobrazbi hrvatskoga društva iz zatvorenoga i prisiljenoga na autonomiju prema vrijednostima unutrašnje i opće slobode prihvatila na vrijeme i nema razloga odustajati. Sumnja je intelektualno i kritički obvezujuća kategorija kojom se pisci koji drže do sebe često naslovno koriste, ali sumnja ne može biti raspoloženje društva, društvo kao Matica i društvo kao Hrvatska ne živi od citata, nego od produkcije novoga citatnoga potencijala.
Autor je potpredsjednik Matice hrvatske
i član Vijeća HRT-a
Vjesnik, 12. veljače