Arhiv tekstova

Amnestiranje političke elite od odgovornosti

Službeni posjet izaslanstva Europskog parlamenta Vojvodini ponovno je etničke incidente učinio predmetom javne pažnje. Nakon jedne od sesija sa svojim ovdašnjim sugovornicima predsjedavajuća parlamentarne misije Doris Pack izjavila je kako se preko obrazovanja mogu unaprijediti međuetnički odnosi. I prije posjeta europske misije, kao i nakon nje, u ovdašnjoj se javnosti moglo čuti kako su incidenti samo jedna od posljedica nedovoljne obaviještenosti Vojvođana o povijesti, tradiciji i kulturi njihovih etnički različitih susjeda i sugrađana.
    Je li doista tako? Mogu li se manjkavim obrazovanjem i nedovoljnim poznavanjem kulturnih identiteta objasniti incidenti? Može li se samo pukim prosvjećenjem proizvesti stvarnost lišena konflikta? Svi oni koji etničke incidente dovode u vezu s nedovoljnim poznavanjem kulture pripadnika drugog naroda polaze od jedne zavodljive teorije prema čijim se propozicijama incidenti mogu preduprijediti boljom međusobnom obaviještenošću. Kada bi Vojvođani samo malo bolje poznavali identitete svojih susjeda, poručuje nam ova teorija, tada bi zajednica bila lišena konflikata, a građani Pokrajine bi, na primjer, postali pravi Europejci, potpuno nalik onima koji im izvana dociraju o obrazovanju kao važnom resursu tolerancije.
OBAVIJEŠTENOST NE SPREČAVA SUKOBE: Ma koliko nam se, na prvi pogled, činila prihvatljivom, ova teorija, jednostavno, ne nudi zadovoljavajuće odgovore. Podsjetimo se, na primjer, iskustva s bivšom državom, socijalističkom Jugoslavijom. Zar obrazovnim sustavom bivše države nisu distribuirane, recimo, informacije o Mađarima u Vojvodini, njihovoj kulturi, stvaraocima, o tome gdje žive i u kolikom broju, a slično je bilo i s drugim zajednicama u ostalim dijelovima zemlje. Pa ipak, spoznaje o drugima i veći stupanj obaviještenosti od sadašnjeg nisu, na žalost, spriječili sukobe, i to mnogo brutalnije od onih koji su se događali u Vojvodini protekle godine. Ne treba zaboraviti da je najveći stupanj tolerancije u bivšoj Jugoslaviji zabilježen u Bosni i Hercegovini, a upravo se u ovoj republici vodio najžešći i najkrvaviji rat.
    O čemu je, dakle, riječ? Riječ je, naime, o tome da međusobna kulturna obaviještenost može proizvesti pozitivne efekte samo u određenim uvjetima. Onoga trenutka kada je u bivšoj državi ideološki i politički kontekst radikalno redefiniran i kada je Drugi, od obogaćujeg elementa razlike, postao smetnja i izvor opasnosti, tada kulturna obaviještenost više nije mogla funkcionirati, njezina uloga preventivnog mehanizma jednostavno je, u novim okolnostima, zamrla. Tamo, dakle, gdje je nacionalizam prevladavajuća ideologija, tamo gdje se država definira ili poima kao vlasništvo većinske nacije, tamo gdje veliki postotak građana smatra da država treba da bude etnički čista ili da, barem, pripadnici većinske nacije moraju imati veća prava od svih drugih, tamo gdje se iz kolektivne memorije prizivaju traumatična iskustva i gdje se kod pripadnika većine pothranjuje osjećanje žrtve, a potiče sumnja u lojalnost manjina, tamo je kulturna obaviještenost lišena svoje djelotvorne funkcije.
POLITIČKI, A NE OBRAZOVNI PROBLEM: Ali, zapitajmo se: čemu služi ovo inzistiranje na boljem međusobnom poznavanju? Ako nepoznavanje povijesti, kulture i tradicije pripadnika drugog naroda ne proizvodi konflikte, ono im, doduše, pogoduje, ali ih ne proizvodi, o čemu se tu, onda, radi? Ne želi li se tim inzistiranjem, zapravo, politička elita amnestirati od odgovornosti za loše stanje međunacionalnih odnosa? Doista, zašto bi građansko društvo moralo biti bolje od države? Zašto bi đaci morali biti bolji od roditelja, škola od parlamenta, a obrazovanje od politike? Zašto bi svi oni morali da se izmijene, da budu bolji i drugačiji nego što jesu, a samo bi ideologija i politika morale ostati iste?
    Incidenti koji su tijekom protekle godine obilježili politički život u Vojvodini i ovu učinili predmetom interesiranja europskih institucija prije svega su politički, a ne kulturni i obrazovni problem. Oni ne govore toliko o ograničenim kulturnim resursima pripadnika različitih etničkih zajednica, koliko o lošoj politici, neodgovornoj eliti i restauraciji režima koji se održavao zahvaljujući sukobima. Grafiti »Smrt Šiptarima«, »Srbija Srbima«, »Mađari marš u Mađarsku« – nisu nikakav patološki, nacionalistički eksces, nego istina politike čija elita nema snage, a ni želje, da se obračuna s mučnom prošlošću i svima onima koji su, koliko jučer, činili ono što se danas poručuje sa zidova i fasada vojvođanskih kuća.

Autor je šef novosadskog ureda
Helsinškog odbora za ljudska prava