Arhiv tekstova

Zdenko Duka nalazi se na čelu Hrvatskog novinarskog društva, krovne hrvatske novinarske udruge, od konca 2007. godine. Gotovo trideset godina i sam novinar, posve objektivno je u prilici sagledati sve strane ove  zahtjevne, stresne ali i lijepe profesije. 

 

HR: Kako Vi, kao predsjednik krovne udruge novinara Hrvatske, osobno gledate na današnji položaj novinarske profesije i ljudi koji se njome profesionalno bave?

Prvo bih, kako je to u novinarstvu običaj, želio biti aktualan i dotaknuti se nadolazeće svjetske krize i recesije koju ona donosi sa sobom, jer recesija pogađa i profesiju kojom se bavimo. Primjerice, evidentan je trend smanjivanja broja novina koje izlaze, što uzročno-posljedično mora rezultirati i adekvatnim smanjenjem potrebe za određenim brojem zaposlenih novinara. U tom smjeru, a Hrvatska kao dio suvremene Europe podliježe istim zakonitostima koje vladaju na tržištu, novinarstvo sve više podliježe tržišnom poslovanju i mora se povinovati njegovim zahtjevima. Pojednostavljeno govoreći, sve više je senzacionalizma kao osnovne novinarske teme, a sve manje ozbiljnog novinarstva u obliku stručnih i opsežnih istraživačkih, analitičkih tekstova, što opet uzročno uvjetuje i manjak ozbiljnih novina koje su dostupne javnosti. Hrvatsko tržište je, primjerice, dvostruko manje od tržišta Srbije i uslijed veće borbe za manji broj potencijalnih čitatelja novine su primorane kombinirati određene ozbiljne i tzv. neozbiljnije sadržaje na svojim stranama, što se u određenim konotacijama izravno odnosi na novinarsku profesiju i ljude koji se njome bave.

HR: Novine u privatnom vlasništvu su proizvod na tržištu i one jednostavno moraju zadovoljiti određene kriterije koje ono nameće.  Što zapravo donosi takva politika uređivanja glasila koje se mora pokoravati određenom aktualnom kriteriju?

Tzv. »zabavnim« pristupom uređivanja novina, one nažalost ne-umitno gube određenu snagu svojih jakih tekstova, ali zakon tržišta je nemilosrdan i u borbi za što bolju prodaju računaju se samo ostvarene pozitivne brojke. Ovako »izmiksani« listovi jednostavno nalikuju jedni drugima, nema nekakvih velikih razlika i profiliranosti, koja bi dijelila pojedino glasilo za, recimo, intelektualce, ili tabloide za neku drugu publiku...

HR: Uvjetuju li navedeni »zakoni tržišta« i same novinare koji se više ne profiliraju usko za određenu oblast već ih tjeraju na određenu širinu i svestranost kako bi mogli udovoljiti zahtjevima svojih poslodavaca?

Nažalost, upravo se to sve više od novinara i traži. Generalno gledajući, neusporediva je situacija, primjerice, s devedesetim godinama prošloga stoljeća u Hrvatskoj, kada je bio znatno veći utjecaj politike i političara na novinarstvo, kada se jasno znalo gdje je »fronta« i mnogi su listovi bili pod izravnom paskom i kontrolom vladajuće stranke. Ipak, i tada je postojao određeni broj listova koji su bili skloniji opoziciji, i to vam je bila ta podjela. S druge strane, danas je taj utjecaj politike znatno manji, ali i dalje postoji odnos politike, tj. političara s vlasnicima pojedinih medija i predstavnicima velikog biznisa – velikim oglašivačima i dolazi do stvaranja velikih »dealova«. Svi ovi pokazatelji utječu na širinu profiliranja i prilagođavanje potrebama suvremenog tržišta na kojemu se danas nalazi medijski prostor.

HR: Sukladno tome, kakav je danas status novinara u odnosu na urednika, odnosno vlasnika medija u kojima su zaposleni?

Hmm, status je... Bili smo svjedoci tijekom proteklih godina čestih situacija da su novinari mijenjali redakcije i radna mjesta uslijed osobnih profesionalnih uvjerenja i neslaganja s pretpostavljenima, ali sada se bojim, kako se sve više sužava potencijalni prostor za rad u ovoj struci, da novinari jednostavno neće imati više kuda ići, jer je manje-više svuda ista situacija. Situacija očevidnih ograničenja iz već spomenutih razloga. Opet, apetiti slobodnoga novinarstva su znakovito porasli u proteklom razdoblju i nemjerljivi su u odnosu na devedesete godine prošloga stoljeća, ali novinari su i dalje na određeni način sputani, iako cenzure gotovo da i nema.

HR: Kada već spominjemo cenzuru, na koji način se ona danas manifestira u hrvatskom medijskom prostoru? 

Cenzure u određenom obliku uvijek ima, ipak mnogo je više autocenzure.

HR: Kako Vi gledate na određena ograničenja u novinarskoj profesiji koja izravno djeluju na osobni ponos novinara, preciznije rečeno, kada su poslanici javne riječi u situaciji da moraju biti uz »određenu struju«, jer im o tome često ovisi radno mjesto?

Zbilja je teško i govoriti o tome, jer je poznato kako pravoga slobodnoga istraživačkoga novinarstva danas ima veoma malo. Nije ga ni lako, niti jeftino raditi, pogotovo je neisplativo vlasnicima medija financirati pojedine opsežne pothvate novinara, koji tragaju za određenim temama. Opet, s druge strane, na tom tragu i istraživačkom putu postoji velika opasnost da se netko »zahvati«, netko tko to ne bi smio biti. Najbolji primjer su veliki oglašivači u hrvatskoj o kojima u proteklih nekoliko godina nije napisan niti jedan kritički tekst, niti su doticane pojedine afere u ovim najvećim hrvatskim tvrtkama, jer jednostavno ih niti nema tko napisati.

HR: Slučajevi Pukanić i Miljuš, ubojstvo vlasnika Nacionala i napad na novinara Jutarnjeg lista, odjeknuli su i izvan granica Hrvatske. Je li, u kontekstu ovih najsvježijih događanja, novinarstvo postalo opasnom profesijom? 

Sigurno da je. Ubijen je Ivo Pukanić, kao prvi novinar koji je stradao u mirnodopskim uvjetima suvremene Hrvatske, a još uvijek se ne zna naručitelj/i napada na kolegu Miljuša, dapače, ne znaju se niti izvršitelji njegova mučkoga prebijanja na ulici. Tijekom prošle kalendarske godine smo imali zbilja crnu statistiku napada na novinare, što najbolje govori o opasnostima koje vrebaju ljude koji se bave javnom riječi.

HR: Na koji način novinarske strukovne organizacije i sama krovna institucija, HND, mogu skrenuti pozornost javnosti na ove probleme?

Mi smo već dva puta imali javne prosvjede na ulici, prvo je to bilo tri dana nakon napada na Miljuša i išli smo čak i do Vladinih odaja, tražeći bržu istragu i pronalaženje počinitelja napada na našeg kolegu. Koncem rujna smo imali dodatni prosvjed, nastojeći ponovno ukazati na ovaj problem naše profesije, ali, nažalost, još uvijek se nije došlo do nikakvih konkretnijih odgovora. Bilo je određenih spomena o potrebi uvođenja posebnoga kaznenog djela – napada na novinare, kao znatno otežavajuća okolnost i osnova za strožije kažnjavanje počinitelja, ali još ne postoji zakonska mogućnost ostvarivanja ovoga nauma. Ipak, ne treba zaboraviti kako je novinarska profesija u službi senzibiliranja javnosti i kao takva je uvijek na određenom rubu potencijalne opasnosti.

HR: Je li se razmišljalo o potencijalnoj inicijativi za beneficiranje novinarskog radnog staža zbog svih spomenutih činitelja koji ovu profesiju svrstavaju izvan okvira drugih, naizgled sličnih profesionalnih djelatnosti. Novinari često rade izvan redovitih dnevnih radnih okvira, subotom i nedjeljom, praznicima...

Takvih ideja bilo je još za vrijeme socijalizma na našim  prostorima, ali se u toj eri to nikada nije uspjelo realizirati. Opet, tijekom jedne od predizbornih kampanja bilo je spomena upravo i o toj potencijalnoj mogućnosti, ali je i to ostalo samo na promidžbi pred izbore. Istina, u Europi ne postoji država koja ima regulirani institut beneficiranog staža za novinare

HR: Sir Winston Chur-chill je svojedobno rekao kako je »novinarstvo najljepša profesija ukoliko se na vrijeme ostavi«. Kako Vi, kao dugogodišnji novinar i predsjednik HND-a, gledate na ovu konstataciju glasovitoga britanskog premijera?

Vrlo dobro mi je jasno što je mislio pod time. Mi smo svakoga dana pred zrcalom javnosti, svaki dan se vidi što smo napravili i javna odgovornost za izgovoreno ili napisano je velika. Ne možete si dozvoliti da budete neodgovorni i slabi, morate se kontinuirano educirati tijekom cijelog svog radnoga vijeka i života. Posao je zbilja vrlo stresan, napose što je često ograničen svojim rokovima glede izlaženja prvoga izdanja u novinama ili emitiranja određene vijesti ili priloga na  radiju ili televiziji. Posao je, unatoč svemu, zbilja lijep i mislim kako stoji ta Churchillova misao, koju je izrekao prije nekih šezdesetak godina.

HR: Kakav osjećaj Vi, kao dugogodišnji novinar, imate kada vidite objavljeni tekst koji potpisujete?

Znam kada sam napisao nešto zbilja dobro, a kada je ono što je izašlo slabije od uobičajenog uradka. Nekad se jednostavno tako sklope određene okolnosti i jednostavno uvijek imam taj osjećaj koliko je nešto dobro ili sam podbacio. Također imam osjećaj ispunjenosti i kreativne

satisfakcije ako je tekst dobar, jer, konačno, ovaj posao radim bezmalo trideset godina i upravo taj osjećaj satisfakcije se ne može mjeriti s drugim stvarima u životu.

HR: Imate li refleksije javnosti na ono što ste napisali?

Imam, ali moram naglasiti kako ima mnogo agresivnijih autora od mene, koji su znatno češće na meti refleksija javnosti zbog svojih izrečenih ili napisanih novinarskih stavova. Ja sam nekako smireniji autor, a i područje unutarnje politike, kojim se godinama bavim, nije toliko eksponirano kao neke druge tematske oblasti koje su znatno više pod udarom javnih komentara i rasprava. Manje-više pišem o globalnim trendovima u politici i nisam toliko na udaru.

HR: Jeste li u svojoj novinarskoj karijeri imali osobni sukob na relaciji objektivnoga i subjektivnoga?

Na koncu konca imam jedan svoj stav, kao i svi mi politički komentatori. I smatram se jednim od onih koji ga ne mijenjaju. Mnogi mi kažu kako sam konzistentan, to ne mora biti atraktivno, ali to upravo govori o jednoj drugoj krajnosti toga stava. Ako se iz toga stava kreće prema unutra, onda mnogi imaju pravo govoriti o određenoj dozi subjektivnog pristupa i kako to nije objektivno. Stvari se iz raznih kutova različito mogu promatrati, i tu dolazi upravo do izražaja novinarska sloboda i kreacija je tu vrlo bitna. S druge strane, iznimno cijenim i političke komentatore koji imaju posve suprotna gledišta i stajališta od mojih, ako je to dobro i argumentirano napisano. To je posve nešto drugo u odnosu na neke novinare koji rade »kako vjetar puše« i to isključivo iz nekih osobnih interesa.

HR: Vratimo se strukovnoj organizaciji hrvatskih novinara na čijem ste čelu. Kako danas funkcionira Hrvatsko novinarsko društvo?

Mi sljedeće godine punimo 100 godina postojanja. To je zbilja jedna velika tradicija i iznimno sam ponosan što se nalazim na čelu HND-a. Za sve proteklo vrijeme ostali smo jedinstvena profesionalna udruga, iako je, tijekom devedesetih godina, bilo određenih pokušaja za cijepanjem društva. Uspjeli smo se ophrvati određenom političkom pritisku kojeg je tada bilo i posve časno smo obavljali funkciju u novinarskom društvu, te se niti zbog čega nemamo razloga danas sramiti. Društvo danas broji 3400 članova, tu je još i Sindikat novinara Hrvatske koji je HND osnovalo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, nakon pada starih sindikata. Oni su tu skupa s nama u ovoj našoj zgradi, i brinu se o prakticiranju radnog prava, dok se mi bavimo zaštitom profesionalne novinarske slobode izražavanja. Ova lijepa zgrada, u kojoj je naše sjedište, naslijeđena je od naših prethodnika. Iako je u socijalizmu bila nacionalizirana, uspjeli smo je dobiti natrag i kao takva predstavlja jedno veliko bogatstvo kojim zajednički raspolažemo, a njezinim upravljanjem ostvarujemo i određena financijska sredstva, kojima pomažemo i rad našega sindikata. Govoreći o socijalnoj dimenziji imamo svoj imovinski treći (dobrovoljni)  mirovinski stup osiguranja, što članovima tog fonda subvencionira dodatna sredstva na ta ulaganja. Također, svi članovi društva ostvaruju i pravo na određene beneficije, primjerice u javnom prijevozu i određenim drugim uslugama.

HR: Postoji li određeni plan za proslavu stogodišnjice HND-a?

Intenzivno se već razmišlja na tom planu. Pripremamo izdavanje jedne posebne monografije u kojoj ćemo pokušati pokriti svih proteklih stotinu godina postojanja društva. Planiramo, također, za tu svečanu prigodu organizirati u Hrvatskom narodnom kazalištu jednu specijalnu kazališnu predstavu u nastojanju obilježavanja ovoga našeg velikoga jubileja.  

HR: Na koncu, jeste li ikad požalili što ste se odlučili baviti novinarstvom kao životnim pozivom?

Nisam nikad požalio zbog svoga izbora i danas, s ove distance, mislim kako sam dobro postupio. Doživio sam puno lijepih stvari i zbilja nisam požalio zbog svoje odluke da budem novinar. Zapravo, završavajući studije nisam, iskreno, imao želju biti novinar, već sam imao i određenih ambicija u smjeru znanstvenog rada, te baviti se uređivanjem i nakladništvom. No, kako sam počeo pisati, jednostavno me je to zarazilo i ostao sam u novinarstvu. Jer, kada se jednom uđe u novinarstvo teško ga je ostaviti...