Arhiv tekstova

Poznat već od prije po svojoj »nomadskoj« naravi, hrvatski redatelj Robert Raponja je posljednjih godina sve češće prisutan i u Srbiji, preciznije u vojvođanskom kazališnom prostoru. Naime, nakon angažmana u subotičkom Narodnom kazalištu, gdje je u proteklih nekoliko sezona režirao tri predstave (»Ptičice«, »Fritzspiel«, »Hamlet u pikantom sosu«), krajem prošle godine je po prvi puta gostovao i u Zrenjaninu, te u tamošnjem Narodnom kazalištu »Toša Jovanović« režirao predstavu »Kron - P(l)utajuće glumište«, po tekstu Borisa Senkera. 

U intervjuu za »Hrvatsku riječ« Robert Raponja govori o svojim iskustvima u radu s vojvođanskim ansamblima, teatru u regiji, kao i o specifičnostima studija glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.

 

HR: Sredinom studenoga prošle godine na sceni Narodnog kazališta »Toša Jovanović« u Zrenjaninu premijerno je izvedena predstava »Kron - P(l)utajuće glumište«, koju ste Vi režirali. Kažite nam nešto više o iskustvima u radu na ovoj predstavi, kao i o dojmovima nakon suradnje sa zrenjaninskim ansamblom...

Rad sa zrenjaninskim ansamblom bio mi je uzbudljiv kako na estetskom, tako i na ljudskom planu. Prije rada na uprizorenju ovog neobičnog Senkerovog dramskog teksta, u čijem su središtu dva glumačka para koji tonu iz okvira suvremenog teatra sve do korskog, starogrčkog ritualnog teatra. Dok tonu, preispituju se što ih je to neraskidivim vezama okovalo za teatarski medij, odredilo im nomadsku sudbinu, zašto su robovi taštine i zavisti. Prije prve probe  obavio sam iskren i otvoren  razgovor sa svakim članom ansambla  ponaosob. Prvi kontakti bili su vrlo inspirativni, zrenjaninski glumci bili su otvoreni, zainteresirani i znatiželjni. Nagovijestio sam im da će rad biti podosta istraživački, te da ćemo tražiti odgovore za rješenja iz svoje kazališne prakse, kao i dogovarati modele igre za svaki prizor. Kroz rad sam ih upućivao na začudnost i interesantnost transformacije, te na to da će morati uvažavati publiku kao suigrača i partnera. Glavna tema »Krona« jest »gluma« koje nema izvan partnerskog odnosa i odnosa s publikom. Dogovorili smo se da ćemo težiti afirmaciji, a ne ironizaciji kazališnog medija, kao i organske čovjekove potrebe za igrom. Svaka proba donosila je neku posebnu kvalitetu, kreirali smo, maštali i doigravali i domišljali zajedno. U projektu se okupila vrsna ekipa suradnika: Dalija Aćin uradila je scenski pokret, Dragica Laušević kreirala je kostime, Ivica Zupković napravio je scenu, a Irena Popović skladala je originalnu glazbu. Bio je užitak raditi taj Senkerov, inače, »Marulićevom nagradom« ovjenčan tekst. 

HR: Poznati ste, među ostalim, kao »promotor« suvremenih hrvatskih dramatičara. U tom smislu, dva od tri teksta koja ste postavljali u Subotici potpisuju Filip Šovagović (Ptičice) i Boris Senker (Fritzspiel), a Senkerov komad »Kron - P(l)utajuće glumište« postavili ste u Zrenjaninu. Koliko su, prema Vašem mišljenju, srbijanskoj publici zanimljivi tekstovi suvremenih hrvatskih dramatičara? 

Suvremeni hrvatski dramski tekst bliži je srbijanskoj publici, od na primjer, suvremenog američkog ili talijanskog teksta. Ponajprije što se tiče tema i načina na koji suvremeni dramatičari progovaraju o svakidašnjici, poput Šovagovića, ili kad se svojim uradcima referiraju na kulturnu i književnu baštinu, kao što to čini, primjerice, Senker. Isto bih mogao reći i za srpske suvremene tekstove koji se uprizoruju u hrvatskim teatrima. Preko suvremene dramske literature grade se neki novi kulturni mostovi.

HR: Posvećuju li kazališne kuće u državama bivše Jugoslavije dovoljno pozornosti suvremenoj drami autora iz same regije?

U posljednje vrijeme sve više u teatrima vlada interes za suvremene dramske uratke, što ohrabruje i nas redatelje, jer možemo neposredno, direktno, govoriti o vremenu i društvu u kojem živimo. Najkorisnije za teatre je da u svojim sredinama ima potentne dramske autore, i njih treba stimulirati da stvaraju za teatar.

HR: Budući da ste režirali u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, te Srbiji, za pretpostaviti je da imate dobar uvid u kazališnu produkciju u regiji. U tom smislu, kakvom Vam se ona čini?

Kazališna je produkcija u svim ovim sredinama još uvijek skromna. Zapanjila me činjenica koliko Rumunji ili Mađari ulažu u svoje produkcije. Kod nas prije svega nastaju kazališne predstave koje moraju zadovoljiti lokalne potrebe. Slovenci prednjače u procesu rada i stvaranja. Oni traže, istražuju, zanima ih specifičnost kazališnog medija. A usudio bih se reći da svaki slovenski teatar ima dobro promišljenu kazališnu politiku i programsku orijentaciju. U teatru u Bosni i Hercegovini, koji je pod utjecajem glavnih europskih tijekova, zahvaljujući kazališnom festivalu »Mess« događaju se različite, više ili manje uspješne predstave, ali se ne zanemaruje niti baština. BiH kazalište je otvoreno za mnoge utjecaje. Hrvatski teatar je u velikom pomaku, otvaraju se provincijska kazališta, koja su vrlo odvažna u repertoarnom smislu (Vinkovci, Šibenik, Karlovac, Zadar…), produkcija je brojnija, pa samim tim i interes publike. U hrvatskim teatrima gostuje velik broj stranih redatelja, što unosi svježinu i različitost. Teatar u svim ex-yu sredinama opstaje, kazališni poslenici se trude biti svježi i domišljati.  

HR: Voditelj ste katedre za glumu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Koliko bi Osijek i njegova akademija mogli biti zanimljivi za ovdašnje studente? Što biste poručili potencijalnim kandidatima? Organizirate li pri akademiji kakve pripreme za prijamni ispit iz glume i lutkarstva?

Umjetnička akademija u Osijeku ima odsjek za kazalište, upisujemo i obrazujemo studente glume i lutkarstva. To nisu dva studija, nego jedan nedjeljiv studij. Mišljenja smo da gluma pomaže lutkarstvu, a lutkarska animacija glumi. Naš tim profesora koji vode glavne predmete (glumu predajemo Boro Stjepanović, Željko Vukmirica i ja, lutkarstvo Edi Majaron, Brane Vižentin i gostujući profesori iz Bugarske, Rusije i Srbije, scenski pokret Maja Đurinocvić i Andrea Jelenčić) želi stvarati moderne i svestrane izvođače, uz to časne, predane i odgovorne glumce koji će znati odgovoriti na potrebe kulturnog tržišta. Ne gledamo samo regionalno, već u europskom kontekstu. Specifičnost našeg studija glume jest upravo u tome što se uz nju vezuje lutkarstvo, te se studenti upoznaju  tijekom studija s mnogim lutkarskim tehnikama i do sada su na susretu akademija i lutkarskim festivalima predstave naših studenata bile nagrađivane i hvaljene. Na našoj akademiji ima studenata iz Vojvodine, Slovenije, Italije, jer se usklađuje s bolonjskim procesom, i moramo biti otvoreni.

HR: Dosad ste tri puta režirali u subotičkom Narodnom kazalištu. Koliko ste se boraveći i radeći u Subotici vezali za tu kazališnu kuću, ali i za sam grad?

Subotica je kulturan grad, i grad u kojem je kazalište bitan segment kulturnog i javnog života. To me vezalo za Suboticu, kao i vrijedan ansambl s kojim sam uprizorio tri dramska naslova.  Uz to subotički teatar na čelu s Ljubicom Ristovski ima dobru perspektivu. Možda su sada teški trenutci za kazalište u kojem djeluju dvije drame, ona na srpskom i ona na mađarskom jeziku, jer su i jedna i druga ekipa vrlo aktivne, a kazalište, dok se ne izgradi i ne stavi u pogon velika zgrada, je osuđeno na samo jedan prostor gdje se i pripremaju i igraju predstave. Ipak, kazalište radi zanimljive projekte, publike ne nedostaje na izvedbama, i vjerujem da će se u narednim sezonama premostiti teškoće neimanja adekvatnog prostora, te da će ulaskom u novu zgradu ansambli dobiti adekvatan prostor da iskažu svoj umjetnički potencijal.  

HR: Može se reći da se Vašim gostovanjima na pozornicu subotičkog Narodnog kazališta vratio hrvatski jezik, na kojoj je od 1945. do 1958. inače djelovala Hrvatska drama. Jeste li, radeći u Subotici, došli u dodir s idejom o osnutku Drame na hrvatskom jeziku pri Narodnom kazalištu, koja je u javnosti više puta spominjanja, čak i kod početka izgradnje nove zgrade kazališta? Kako gledate na mogućnost osnutka hrvatske drame pri subotičkom kazalištu?

Vojvodina je regija s podosta manjina koje ne gube svoj kulturni identitet. Kazalištem i brigom oko jezika identitet se čuva, a što je još važnije on se živi, obnavlja i raste. Eto, subotičko kazalište nije se libilo postaviti komade na hrvatskom jeziku, glumci su vrlo vješto svladali i urbanu kajkavicu kad sam režirao Šovagoviće »Ptičice«, a igru s hrvatskim jezikom koji nam je, kao svojevrsnu avanturu, ponudio Senker u »Fritzspielu«. Jezik ne treba biti barijera u komunikaciji, barem kad je kazalište i umjetnost u pitanju.

Vjerujem da hrvatsko kazalište u Vojvodini  može zaživjeti,  kazalište bi na svjež i teatarski moderan način trebalo sagledati kulturne vrijednosti koje baštinimo. Vođeno mišlju da izvornost može biti odskočna daska da se dođe do izvrsnosti umjetničkog čina, manjinsko kazalište može biti od velike važnosti za kulturnu sredinu u kojoj djeluje. Takva je, primjerice, talijanska drama koja djeluje pri Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci. 

HR: Imajući u vidu Vaše nemalo redateljsko iskustvo i rad u različitim kazališnim kućama, kažite nam: što je za Vas kazalište? Koja je, prema Vašem mišljenju, njegova uloga u suvremenom društvu?

Kazalište je mjesto gdje se zrcali ljudska duša u neposrednom dodiru s publikom. Zadaća kazališta je da postoji, da nas odgaja i zabavlja, da nam otvara pitanja o smislu života i da nam daje odgovore. Kazalište je mjesto susreta i dijaloga, i  sukoba, ali mjesto pročišćenja. Kazališni poslenici svjedoče svojim teatarskim uradcima o čovjeku u različitim situacijama, sagledavaju ga kroz prizmu egzistencijalnih napetosti sadašnjice, i ma što radili, i ma u kakve kostime se presvlačili, i ma kakve priče pričali: mi smo naučeni misliti sada i ovdje. Naša alternativna stvarnost koju živimo i radimo imperativno nas tjera da budemo  društveno odgovorni, moralni djelatnici. Za mene su estetika i etika sinonimi. I kroz svoj teatar zalažem se za vrhunske ljudske vrijednosti.

HR: Koji su trenutačno Vaši profesionalni planovi?

Rad na Umjetničkoj akademiji u Osijeku me ispunjava i motivira. Mladi, svježi ljudi puni su elana i volje da otkriju sebe i svoje pozicije u  kazališnom mediju. Talent se glume može definirati kao sposobnost prepoznavanja radnje, podražavanja i opetovanje iste. A to se stalno mora istraživati, trenirati i domišljati specifične zadatke za svaku mladu osobu ponaosob, da se što bolje i potpunije sagleda i razvija. Uz pedagoški rad, očekuju me i brojne režije. Trenutačno režiram u HNK Osijek, a očekuje me i rad u Sibiu u Rumunjskoj, potom ću na ljeto raditi i odmarati se u rodnoj Puli.