Arhiv tekstova

Još 1983. sluga Božji Ivan Pavao II. odobrio je da se na drugu nedjelju veljače u kršćanskim zajednicama na poseban način slavi: »Dan sakramenta braka«. Nažalost, ta ideja u našim krajevima još nije došla do izražaja. U Hrvatskoj je ove godine prvi puta slavljen taj dan. Svakako, u vrijeme kada je obiteljski život često sveden na hedonistički ugovor, treba ozbiljno govoriti o dostojanstvu kršćanske ženidbe i svetosti braka. Drugi datum je vezan za spomen-dan svetoga Valentina kojemu se, bez razloga, pridaje »Dan zaljub-ljenika«. Nema s njim veze, ali eto, kada ga mladi slave, neka bude! Za tu zgodu poslužit ću se porukom dviju priča. Prva je namijenjena supružnicima, a druga mladima. Dakle, priče kažu ovako: 

LJUBAV POBJEĐUJE: Dvadesetdvogodišnji Reiner Seiler i devetnaestogodišnja Iris Scheithauer bili su sretni zaljubljenici. Spremali su se na vjenčanje i sanjali o sreći. On je radio u Hamburgu u jednom montažnom poduzeću za izgradnju čeličnih konstru­kcija. I dogodi se nesreća. Reiner pade s osam metara visine i osta nepokretan, paraliziran. Prvo što je vidio, kad se u bolnici osvijestio, bile su oči njegove zaručnice, pune sućuti i ohrabrenja. »Reiner, kad ozdraviš, zaručiti ćemo se!« Bolničarka ih je sa samilošću gledala, jer je znala da Reiner neće nikada ozdraviti. Uskoro su to shvatili i njih dvoje. Čim je to saznao, Reiner satrven reče djevojci čim ga je sljedeći put pohodila: »Nemoj mi više dolaziti. Ti si još mlada, ti imaš cijeli život pred sobom. Ne smiješ se vezati uz mene, bolesna čovjeka.« Iris ga je zaista voljela. Nije se složila s njegovim prije­dlogom. Hrabrila ga je da se bori, nada i zajamčila mu svoju vjernu ljubav. Njega je voljela i nije mogla pomisliti na drugoga. To je Reineru dalo divovsku snagu: vježbao je obamrle udove. Ona ga je redovito pohađala. Jednom mu je donijela zaručnički prsten i zaručili su se na bolesničkom krevetu. Bio je to njegov najljepši dan. Iza dvije godine zdravlje se Reinerovo čudesno popravilo. On je vježbao, plivao da aktivira mišiće, a zaručnica ga je vodila u bazen gurajući ga na kolicima. Nepokretni mladić postade vješt plivač (kraul i prsno plivanje), pa je poslan na svjetsko natjecanje u Tel-Aviv. Reiner i Iris su se vjenčali 1966. godine. On je tada imao 24, a ona 21 godinu. »Ona me je ljubila, kad mi je bilo najteže i kad sam bio najnesretniji! Nisam ja, moja žena je pobijedila zlu kob koja me zadesila. Bez njene vjerne ljubavi i hrabrosti, ja bih ostao nepomični bolesnik.«

TEMELJ SREĆE: Živio jednom neki mladić koji se, uza sve svoje bogatstvo, osje­ćao nesretnim, ali nije znao zašto se tako osjeća. Išao je k liječniku po savjet. Ovaj ga je pregledao i ustanovio da je potpuno zdrav. Mladić se tada sjetio jednoga mudraca koji je mnogima pomogao savjetom, pa se uputio da u njega potraži lijeka za svoju nevolju. 

- Zdrav sam i bogat, imam sve što mi srce poželi, ali u dubi­ni duše sam jako nesretan - potuži se on starcu. 

- Sve što srce poželi imaš? - upita starac zamišljeno. Zatim ustane i otvori veliki ormar s mnoštvom zrcala uokolo. 

- Imaš li kuću? - upita. 

- Ne jednu, nego tri velike kuće kao tri škole! - odvrati mladić. 

Starac izvadi veliko zrcalo i stavi ga na zid, u nevjerici klimajući glavom. 

- Možda ti posjed nije dovoljno velik? - upita. 

- Među najvećima je i najplodnijima u kraju - odvrati mladić. 

- Sigurno voziš automobil - opet će mudrac, objesivši na zid još jedno zrcalo. 

- Dva auta imam, nedavno sam kupio najnoviji športski model - reče mladić, promatrajući starca kako vješa još jedno zrcalo na zid. Kako je starac zašutio, mladić nastavi svoju tužaljku: 

- Imam knjižnicu s 2000 knjiga koje sam nabavio. Proputovao sam zemalja i zemalja, nema mjesta u kojem nisam bio. Sudjelovao sam u svim većim slavljima i svečanostima posljednjih sedam godina, ali ništa od svega toga nije me učinilo sretnim. 

Mladić je tužno pripovijedao dok je starac redao zrcala po zidovima sobe. Kad se gost umorio od kazivanja, starac mu priđe i reče: 

- Ustani sad i pogledaj ova zrcala uokolo. Što vidiš u njima? 

- Vidim sebe - odvrati mladić. 

- Na ovoj strani? - upita starac, okrećući ga sad lijevo, sad desno. 

- Posvuda vidim sebe. 

- Vidiš li još nešto? - opet će starac. 

- Ne, ništa osim sebe - odgovori mladić tužno, jer su sva zrcala doista pokazivala njega. Starac na to uzdahnu i mirno reče: 

- Sada znamo uzrok tvojoj žalosti. U svemu što si do sada radio i poduzimao tražio si sebe, na sebe mislio i sebe gledao. Srce takvog čovjeka ne može biti sretno, jer teži za nečim višim. Zato tuguje u tebi. 

- Ima li tome lijeka? - upita panično mladić. 

- Ima - reče starac i doda - Idi i nauči da čovjek nije stvoren za sebe nego za druge. Kad ispuniš srce dobrima koja učiniš svojoj braći, onda će ono biti sretno. Tada ćeš i ti imati ono što ti srce želi.

Poruke su posve jasne. Zajednički nazivnik je činjenica da je za sreću temeljna ljubav. Ona je okrenuta drugoj osobi, a ne samoj sebi. U prvom slučaju imamo jasni dokaz ploda takve »okrenutosti« drugoj osobi. Živjeti za drugoga znači dati život drugome. U drugom slučaju imamo – danas česti slučaj – da se mladi proglašavaju sposobnima živjeti »tobože za drugoga«, a u biti je često egoizam, narcisoidnost i želja posjedovanja i zadovoljavanja isključivo svojih užitaka. Zaljubljeni, trebate čekati da ljubav sazrijeva, a ona je tek onda zrela ako je začinjena žrtvom. Žrtva opravdava ljubav!