Arhiv tekstova

Potomak ugledne dubrovačke plemićke obitelji Junije (Džono) Palmotić rođen je 1607. godine. Obavljao je različite službe; bio je općinski odvjetnik, nadzornik, državni blagajnik, senator te knez (na Mljetu, Lastovu i u Konavlima). Živio je u vrijeme najvećeg uspona i procvata Dubrovnika, kojega će nakon njegove smrti 1667. godine prekinuti veliki potres. No najviše se bavio književnim radom. Umro je 1657. godine.

Prema svjedočenju Stjepana Gradića, piščeva rođaka koji je nakon njegove smrti napisao opsežnu biografiju koju je tiskao u Rimu 1670. uz religioznu poemu »Kristijadu«, na stvaranje ga je potakla pjesnička slava Ivana Gundulića i drugih dubrovačkih pjesnika. Bio je izuzetno plodan dramatičar, koji je kroz nekoliko desetljeća napisao veliki broj dramskih stihova za ondašnje dubrovačke amaterske kazališne družine. Ugledajući se na tadašnje pjesnike melodrama Palmotić je građu crpio iz viteškog svijeta i mitologije.

Više od polovine njegovih djela čine dramatizacije mitskih priča i epizoda starih pjesnika (Ovidija i Vergilija). Prvo dramsko djelo i »posljednja hrvatska originalna pastirska igra« (S. P. Novak), »Atlanta« (1629.), nastala je na temelju Ovidijevih »Metamorfoza«. Atlanta je obećala ruku onome tko bude brži od nje, a Hipomen ju pobjeđuje bacivši tri zlatne jabuke za kojima se ona polakomi i zaostane. Antička je književnost bila izvorom sadržaja i drugih njegovih dramskih djela: »Natjecanje Ajača i Ulisa za oružje Akilovo« (1639.), »Elena ugrabljena« (1640.) i »Didona« (1646.) i dr.

Drugi izvor, iz kojega su građu crpili mnogi dramatičari sedamnaestoga stoljeća, bio je viteški svijet. Omiljene su bile epizode iz Ariostovih i Tassovih epova. U Palmotićevoj »Armidi« vitezovi Ubaldo i Karlo, prema Tassovu »Oslobođenu Jeruzalemu«, dolaze na čarobni otok i oslobađaju Rinalda. Neke je drame vješto lokalizirao i smjestio u naše prostore; »Danica« (1644.), »Captislava« (1652.) i »Bisernica« (1653.), a drugima je dao okus dubrovačke legende »Pavlimir« (1632.) pri čemu je do izražaja došlo njegovo domoljublje.

Građu za rodoljubnu dramu »Pavlimir« preuzeo je iz »Ljetopisa popa Dukljanina« i dubrovačke legende o sv. Ilaru, a  govori o osnutku grada Dubrovnika. Zbivanja opisana u toj kronici protežu se kroz nekoliko generacija: »slovinski« kralj Radoslav morao je pobjeći u Rim pred bratom Časlavom. Tamo se oženio Rimljankom, s kojom je imao sina Petrislava. Njegov sin Pavlimir glavni je junak Palmotićeve drame. Pavlimir je, na poziv slovinskih velikaša, sa svojom družinom stigao iz Rima u Gruž preuzeti krunu. Mladomu kralju pomoć pruža pobožni pustinjak Srđ te uspješno svladava zle duhove Tmora i Sniježnicu. Konačno zauzima prijestolje svojih djedova, zaručuje se Srđevom nećakinjom Margaritom i osniva novi grad Dubrovnik. Iz kronike Palmotić uzima samo završni fragment, iskrcavanje kneza Pavlimira u Gružu i utemeljenje grada. Poput drugih Palmotićevih drama i u »Pavlimiru« su primjetni tradicijski i folklorni elementi, u prvom redu plesanje tradicionalne igre moreške.

Drame mu obiluju rodoljubljem, kako onim lokalnim, dubrovačkim, tako i širim, hrvatskim ili »slovinskim«, te moraliziranjem u duhu katoličke obnove. Za života je bio slavljen kao veliki pjesnik, a s puno se pohvala o njemu govori i u stoljećima koja slijede.