Arhiv tekstova

U nedavno objavljenoj trećoj knjizi »Repertoar hrvatskih kazališta« (Zagreb 2002.), u tom teatrografijskom temelju svakoga istraživanja našega glumišta, priređivač Branko Hećimović integrirao je i repertoare hrvatskih kazališta izvan Hrvatske – sarajevskog Hrvatskog državnog kazališta (1941.-1945.), banjalučkog Hrvatskog državnog kazališta (1941.-1944.), kao i Hrvatskog narodnog kazališta (1945.-1950.) i Hrvatske drame Narodnog pozorišta (1951.-1958.) u Subotici. U uvodnoj povijesnoj bilješci za repertoar subotičkoga Hrvatskog narodnog kazališta, koje je osnovano 19. rujna 1945. istodobno kad i Magyár Népszínház (Mađarsko narodno kazalište/pozorište), Hećimović će upozoriti na niz izazovnih pitanja o razlozima njihova osnivanja, hrvatskom obilježju i povezanosti s matičnom nacionalnom kazališnom kulturom, s pravom naglasivši kako potraga za odgovorima i interpretacijama pred teatrologijom tek predstoji. 

Već i prvo čitanje toga repertoara, i dramskih naslova i umjetnika, pokazuje višestruke razloge hrvatskoga imena kazališta: vrlo brzo, 1951., ono gubi svoju samostalnost i sjedinjuje se s mađarskim u Narodno pozorište – Magyár Népszínház, a 1958. godine Hrvatska drama preimenovana je u Dramu na srpskohrvatskom jeziku. Sve što se nakon 1951. događalo – a očita je sve manja prisutnost hrvatskih umjetnika i hrvatskih djela, o čemu sve govori i preimenovanje 1958. – povijest je sustavnoga potiskivanja svega hrvatskoga, pa i svekolikoga kulturnoga identiteta ozrcaljenoga u kazalištu, kao njegovoj možda najjačoj institucijskoj formi. Kazališna povijest Subotice obrađivana je u nekoliko studija (»Narodno pozorište – Népszínház 1945.-1955.«, Subotica 1955.; Ivanka Rackov »Iz pozorišnog albuma Subotice«, Subotica 1977.; »Narodno pozorište – Népszínház – l30 godina zgrade«, Subotica 1984.; Petar Volk »Pozorišni život u Srbiji 1944./1986.«, Beograd 1990.), pa koliko god ih je nezaobilazno konzultirati, ipak je u nas primjetan nedostatak novih teatrologijskih studija ili barem članaka o subotičkom dijelu hrvatske kazališne povijesti (pa i sadašnjosti – kakva god ona bila, profesionalna ili amaterska). 

NOV PRILOG PROUČAVA-NJU: U tom smislu, objavljivanje knjige Josipa Buljovčića »Subotički kazališni zapisi« neobično je važan događaj u hrvatskom kontekstu, upravo kao novi prilog proučavanju subotičke kazališne tradicije. U pogovoru svojih zapisa, što su nastajali od 1955. godine kad je objavio prve kazališne kritike pa sve do opsežnijih teatroloških priloga koje je pisao za različita znanstvena savjetovanja, autor kaže kako te njegove sabrane tekstove, iako heterogene, povezuje jedna okosnica – subotička pozornica i kazališna dvorana. Danas potpuno devastirano, subotičko je kazalište i prije svoje profesionalizacije 1945. imalo kazališni život koji se nije prekidao usprkos svim problemima: kazališna zgrada sagrađena je 1854, prepravljana i renovirana 1904, gorjela je 1915, nakon rata 1918. organizirano je već prvo gostovanje, a obnovljena je 1927. godine. Na njezinoj pozornici od 1918. gostovao je velik broj različitih ansambala i umjetnika, ali u teatrologiji – naglašava Buljovčić – to je nedovoljno obrađivano i slabije poznato, iako burno razdob-lje, kojemu je on posvetio pomnu istraživačku pažnju. Buljovčić je tematski organizirao slijed tekstova u četrnaest poglavlja knjige. U prvom tekstu »Gostovanja pozorišnih družina na subotičkoj sceni u razdoblju 1918. - 1928.« slijedom sezona opisao je repertoare družina koje su gostovale, oslonivši se prije svega na recepciju kazališnih predstava u tadašnjoj periodici, u prikazima koji u to vrijeme uglavnom ne nadilaze impresionističku ili samo obavijesnu razinu: od Bosansko-hercegovačkog pozorišta, Vojničkog pozorišta Petra Hristilića, Osječkog kazališta (dramskog i opernog), preko osnivanja Akademskog diletantskog društva i kratkotrajnog  Dinulovićeva osnivanja Gradskog pozorišta (1922. – 23.) do gostovanja Novosadske opere i operete Narodnog pozorišta, beogradskog Narodnog pozorišta prigodom otvaranja nove zgrade 1927., u više navrata i osječkoga Narodnog kazališta, kao jednom i Ljubljanske opere. U iscrpnom pregledu Buljovčić opisuje i gostovanja Moskovskog hudožestvenog teatra (1925.), Reinhardtova berlinskog ansambla 1927., ali i kazališne trupe koja se na turneji po Crnoj Gori i Albaniji predstavljala kao subotička, iako o njoj Subotica ništa nije znala! U subotičkim novinama ponovno se pokreće pitanje stalnoga kazališta (1928.) upravo u vrijema spajanja novosadskog i osječkog kazališta u Narodno pozorište za sjeverne oblasti, koje odmah gostuje i u Subotici. 

TEKSTOVI O GOSTOVANJI-MA: Drugo poglavlje autor će posvetiti istraživanju gostovanja beogradskog Narodnog pozorišta od 1928. (»Značaj gostovanja opere, baleta i drame Narodnog pozorišta za obnavljanje kazališnog života u Subotici«), koje je nakon nestanka mađarskoga kazališta visokom umjetničkom izvedbenom razinom »afirmiralo kulturno stvaralaštvo u novoj državi«. U tematski krug tekstova o gostovanjima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova uklapa se i rad o višekratnim gostovanjima glumca i redatelja Tomislava Tanhofera (»Tomislav Tanhofer na subotičkoj sceni«), a čiju je recepciju Buljovčić uspio rekonstruirati iz postojećih novinskih prikaza, iako kroničari kazališnoga života tada najmanje analiziraju glumačke i redateljske domete, posvećujući se općim pitanjima oko izvedbe pojedine predstave. U gradu koji ima izvanrednu kazališnu zgradu ali nema i svoj profesionalni ansambl, u rubrici »Pozorišni pregled« »Književnog severa« kontinuirano se prate gostovanja, dok se u rubrici »Umetnički pregled« između 1925. i 1928. čitateljima otvara »prozor u svijet« tekstovima o inozemnim predstavama (ruski i pariški teatar), pa Buljovčić pomno iščitava i taj časopis važan za kazališnu povijest Subotice (Kazališni život u »Književnom severu«), bez obzira na ponekad upitnu razinu ozbiljnosti kritičkoga pisma. 

Jedno je poglavlje posvećeno prevođenju, odnosno izvođenju komedija Koste Trifkovića na mađarskom (»Kosta Trifković na mađarskom«), a već idućim tekstom »zapisi« ulaze u razdob-lje iza Drugoga svjetskog rata, kad je osnovano stalno kazalište (Hrvatska i Mađarska drama); Buljovčić analizira pet predstava suvremene domaće drame koje su bile odabrane za Sterijino pozorje kao i dvije koje su bile blizu natjecateljskoj selekciji (»Narodno kazalište u Subotici i domaće dramsko kazalište«). Kao i tekst o Tomislavu Tanhoferu, opsežniji prikaz »Scenskih izvedbi dramskih djela Matije Poljakovića« (čak petnaest predstava subotičkog »kućnoga« pisca) u ovoj se knjizi po prvi puta objavljuje: budući da je riječ o drugoj polovici prošloga stoljeća, neusporedivo je teatrologijski relevantnija i pouzdanija kazališna kritika, a činjenica da je gledatelj kazališnih predstava o kojima piše, Buljovčiću pruža fleksibilnije mogućnosti u interpretaciji građe. Zaključno, autor naglašava kako Poljakovićevo i objavljeno i neobjavljeno djelo zaslužuje nova čitanja, ali i nove scenske izvedbe. 

PORTRETI UMJETNIKA: Uslijedit će potom niz portreta istaknutih umjetničkih osobnosti koje su obilježile povijest subotičkoga kazališta –  popularnoga glumca Geze Kopunovića, koji je igrao niz dramskih i osobito iznimnih komičnih uloga u Poljakovićevim dijalektalnim komadima postavši »svojevrsni Petrica Kerempuh svog užeg zavičaja«, najistaknutije dramske i operne prvakinje Jelke Asić, glumice s kojom se nemoguće mjeriti u broju odigranih značajnih uloga i raznovrsnosti repertoara, glumice Slave Bulgakov, podjednako uspješne u dramskom i komičnom repertoaru, glumca i redatelja Josipa Bajića, kojega je smrt zatekla u radu na prikupljanju dijalektalnog leksika za drugo izdanje »Rječnika bačkih Bunjevaca«, Imrea Dévicsa, direktora Drame na mađarskom jeziku i, na posljetku, Mihalya Viraga, najmarkantnije redateljske ličnosti subotičkog Narodnoga kazališta. Na kraju, u četrnaestom se poglavlju nalaze kronološki najraniji Buljovčićevi tekstovi o kazalištu, kritike koje je pisao u sezoni 1955./56. (M. Matković, »Na kraju puta«; F. G. Lorca, »Mariana Pineda«; S. Sremac, »Pop Ćira i pop Spira«; C. H. Spaak, »Ruže vetrova«; J. Sterija Popović, »Zla žena«; H. Beecher-Stowe, »Čiča Tomina koliba«; H. Ibsen, »Hedda Gabler«; V. Subotić, »Ljudi«; Gostovanje Srpskog narodnog pozorišta), dok su dva prikaza napisana puno kasnije (Š. Rafai, »Sama«, Mađarska drama, 1969; M. Poljaković, »Ode Bolto na ogled«, HKC »Bunjevačko kolo« 1997.).

Već i u letimičnom usporednom pogledu na »Subotičke kazališne zapise« i gotovo trideset godina stariju spomenutu studiju Ivanke Rackov »Iz pozorišnog albuma Subotice«, očito je kako respektabilna studioznost Buljovčićeve knjige bitno nadmašuje i nadopunjava povijesnu sliku pojedinih kazališnih razdoblja i umjetnika u odnosu na svoju prethodnicu. Pokazujući veću deskripcijsku preciznost, Buljovčić je subotičku kazališnu povijest rekonstruirao kroz kronološko izlaganje dostupne građe – koristeći hrvatske, srpske i mađarske novinske i časopisne izvore – a u interpretaciji razdoblja profesionalnoga kazališta unio je i blagu notu kritičkih objekcija kada piše o predstavama koje je sam gledao. Nemjerljiva je važnost objavljivanja Buljovčićevih »Subotičkih kazališnih zapisa« (koji su zapravo sabrani autorov teatrologijski opus) upravo u Hrvatskoj, jer oni na pravi način učvršćuju nedvojbenu integriranost hrvatskoga dijela subotičke kazališne tradicije na način kako je prezentira spomenuti »Repertoar hrvatskih kazališta 3«, ali između ostaloga pokazuju i sve – nimalo idilične – uvjetovanosti i specifičnosti njezine zemljopisne i multikulturalne pozicioniranosti.

 

Autorica teksta je teatrologinja 

i intendantica HNK u Zagrebu