Arhiv tekstova

Dugo očekivani koncertni nastup Miroslava Škore u Subotici održaj je konačno prošle subote kada je glasoviti hrvatski pjevač nastupio na Velikom prelu. Bio je to povod  za  razgovor s autorom koji,  promovirajući jedan posve novi tip medijske estetike, trenutačno biva jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatske  lakoglazbene scene.

                

HR: Odnedavno je na tržištu Vaš novi, osmi CD »Moje boje«. Koje su teme pjesama na novom albumu? Koje su Vaše boje?

Teme su uobičajene. To vam je kao u slikarstvu – slikar stalno slika jednu te istu sliku, samo prolazi kroz različite faze. Tako i ja sebi umišljam da stalno pišem jednu te istu pjesmu, samo prolazim kroz različite faze i to gledam iz različitih kutova, jer sam u životu dosta mijenjao i adrese na kojima sam stanovao i poslove kojima sam se bavio. A, u krajnjoj liniji, Bog se pobrinuo da iz godine u godinu mijenjam i tu neku perspektivu, jer sam sve stariji i stariji, pa je onda, naravno, jedna stvar zboriti o nekoj temi s dvadeset godina, a druga stvar o toj istoj temi pjevati s 46 godina. 

Što se tiče mojih boja, mislim da treba poslušati Agu, pa je onda sasvim jednostavno i lako shvatljivo koje su to moje boje. Ja sam čovjek koji u svojim pjesmama otvara mogućnost slušatelju da sam to doživi na svoj način i nisam siguran da bi dva slušatelja rekla iste boje kada bi poslušali cijeli album, a samim omotom to nisam sugerirao. To je jedan bijeli neutralni omot s mojom glavurdom koja je, onako, u nekoj tepsiji i mislim da album pruža mogućnost ljudima da zajedno probamo prepoznati koje su to naše boje. Čini mi se da ih još uvijek ponekad tražimo. 

HR: Javlja li se kod Vas, kao autora, ponekad dvojba hoće li biti inspiracije za nešto novo?

Pa, normalno. Kada sam prvi put u životu napisao pjesmu, to mi je bila najgenijalnija pjesma na svijetu. I onda sam mislio hoću li imati snage i ima li uopće potrebe raditi neku drugu. E sad, kad je to dobilo nekakav komercijalni doseg, kad napraviš ‘Ne dirajte mi ravnicu’, onda kažeš wow, to bude tako dobro primljeno, pa onda Bog pošalje ‘Šumi, šumi javore’ i neke druge pjesme, pa tako iz albuma u album... Događalo se nekad da sam i profulao cijeli album, ali u principu taj, uvjetno rečeno, strah uvijek je motivirajući. Radi se o kreativnom činu i radi se uvijek o istim glumcima koji na različitom mjestu izvode uglavnom jedan te isti komad, pa je onda dobro tu i tamo uvesti po neki novi lik. U mom slučaju smo moj bend i ja ti nekakvi glumci, jedni te isti, malo se samo mijenjaju pozornice. Danas smo prvi put u životu ovdje u Subotici i jako smo zbog toga sretni, ali s vremena na vrijeme uvedemo i neke nove glumce. 

HR: Smatrate li da možda svaka pjesma ima neko svoje vrijeme?

Naravno, pa pjesme su vam kao vino. To je normalna stvar da svako vino ima svoje vrijeme, jelo uz koje ide, a usudio bih se reći i – društvo. Pravi ljubitelji dobre kapljice znaju kako to može biti jedan cijeli slijed u kojemu čovjek može probati veliku kombinaciju različitih vina u vrlo kratkom vremenu. I pjesme su vam kao vino, što su starije to su bolje.

HR: Slavonska tamburica?

Nažalost, nisam baš neki veliki stručnjak za tamburicu. Ja sam ono, baš u klasičnom smislu priča vlaka bez voznog reda. E sad, godina tamo, godina vamo... Moji su se roditelji iz Dalmatinske zagore doselili u Slavoniju, odnosno moj djed s tatine strane i moja majka pokojna. Nažalost, svi su sada pokojni. Cijeli je život moja pokojna mati živjela tako da je u Osijeku gledala TV i prvo bi gledala kolika je temperatura u Splitu, a tek onda kolika je u Osijeku. Odrastajući s njom odrastao sam po kulturološkom i glazbenom ukusu koji je imala ona. Kod nas u Dalmatinskoj zagori glazbeni je ukus sveden na gangu – turiš prst u uho i dereš se što se dalje možeš derat, s brda na brdo. Osim toga, tamo kod nas u Osijeku veoma je bio jak utjecaj Slavonije, Vojvodine, Bosne i Mađarske. U glazbenom smislu – igre bez granica. Ja nisam čovjek koji je odrastao u nekom kulturno-umjetničkom društvu, folklornom, u mojoj obitelji nitko nije svirao tamburicu, nije se nitko bavio glazbom. Ja sam mutant, pa sam se odlučio baviti glazbom. Kod moje je djece mutiralo još za jednu oktavu gore. Tamburicu sam susreo sredinom 80-ih godina, do tada sam svirao gitaru. E, tada sam sreo Antuna Nikolića, čuvenog Tucu, koji je vodio Slavonske bećare. I tako sam shvatio što je berda, prim I, prim II, što je čelo... pa sam se malo zainteresirao za to. Stjecajem okolnosti oženio sam se Amerikankom pa sam upoznao čovjeka koji se zove Gerry Grcevich, opet jedan velikan tamburaške glazbe, koji mi je išao na živce, jer je stalno govorio – tambura ovo, tambura ono, a stalno je svirao neke tuđe pjesme, pa sam rekao: ajmo mi napraviti neke svoje i tako su nastali Ravnica i cijeli taj album. E onda sam se ozbiljno počeo zanimati za tamburicu, pa sam išao vidjeti – tko je taj Janika Balaž, tko je Pere Tumbas-Hajo, tko je Pajo Kolarić, tko su ti ljudi koji su označili i trasirali put tamburi? I, uglavnom stjecajem okolnosti imao sam sreću da sam počeo pisati za tamburicu. Ta prava renesansa je po mom mišljenju počela s Kićom i Slavonskim bećarima, koji su inaugurirali to kod nas na način da je to bilo i gledljivo, i slušljivo, i atraktivno čak i izvan Slavonije. Onda je Jozo Ivanković sa Zlatnim dukatima napravio sljedeći iskorak pa je tako počeo praviti nove skladbe. Da bi glazba življela, mora imati svoj tradicijski dio, ali mora, naravno, imati i svoj normalan razvojni put, jer teme o kojima pjevaju naše stare pjesme govore o onome što je tištilo naše ljude onda: krava, konji, rijeka, treba odavde stići tamo..., a sad ljudi to gledaju drugačije. Došle su gazde obučeni u kožu, gotovo pa rokeri, pa su tako i tretirali tamburu. I eto, ta renesansa tamburice je u principu stvorila dvije stvari: ljubav kod novog naraštaja za tradicionalni instrument, ali u toj silnoj ekspanziji došlo je do devalvacije kvalitete pa smo malo posustali, čini mi se, ali se iz svega iskristaliziralo nekoliko ljudi koji dobro postupaju s tamburicom, primjereno tamburici i tamburaškoj glazbi. Sad pomalo idu širokom auto-cestom koja je  napravljena i nadam se da neće završiti u ćorsokaku. Za sada je to OK. Dosad su to bili različiti putovi i puteljci, a ovo je sada auto-cesta. Hoćemo li uspjeti zadržati ljubav prema tamburici ne ovisi samo o tamburašima, ovisi i o vama iz medija, ovisi o puno stvari. Ovisi prije svega o činjenici da se mi puno puta stidimo tambure. To bi se trebalo promijeniti, čini mi se ovdje kod vas ne toliko, koliko je to u Hrvatskoj, bar se počinju stidjeti, to mi počinje ići na živce, ali promijenit će se to. 

HR: Posjeduje li tamburaška glazba potenciju obogaćivnja nekog drugog glazbenog izričaja?

Sigurno je da se uvijek može pogledati neko rješenje, usporedno. Ako gledate neku tradicionalnu glazbu bilo gdje – u Americi, Meksiku, na Kubi... svaka od tih glazbenih priča ima svoju pravovjernu, starovjernu, gotovo pa  ortodoksnu priču u kojoj se ljudi, koji se bave tim instrumentom, kunu jedino u ono što je nastalo prije ohoho godina. Međutim, kada bi samo to ostalo na tome, onda bi svi narodi izgubili dio svog identiteta. I, upravo zbog toga, a to ste i vi dobro rekli, stvara se ta nekakva sinergija, dolazi do prepletanja, otkrivaju se nove tehnologije, otkrivaju se novi načini snimanja zvuka i u svemu tome traži se zvuk između tog tradicionalnog dijela i onoga što se želi danas napraviti. I eto, zbog toga imate situaciju da te velike bjelosvjetske face mogu »popiti vode« gdje god hoće. Dođe Sting i onda ode u Maroko ili Alžir, dođe Paul Simon i ode u Južnoafričku Republiku. Mi to sebi ne možemo priuštiti i nema razloga za tim. Ja posedujem tu našu baštinu. Dobro, ne odem u Južnoafričku Republiku, ali odem u Komletince ili u Suboticu među naše ljude. 

HR: Je li teško u glazbenom životu trajati?

To je najteže. Izloženi ste sudu javnosti i ne možete cijelom svijetu napeći kolača. Dovoljan je jedan mali kiks i gotovi ste. Trajati, a pritom biti dosljedan sebi, ne povjerovati u vlastitu sliku na TV. To je velika stvar. Mnogi su od toga oboljeli i onda nisu baš dobro došli. Arsen Dedić je rekao kako smo mnoge takve svečano dočekali, a još svečanije ispratili. To sam klincima objašnjavao u onoj emisiji Story Super Nova. Čuj, mi tebe možemo napraviti zvijezdom zahvaljujući mediju u roku odmah, a kad je bila Francuska revolucija Provansa je za nju saznala možda tek četiri godine kasnije. Dakle, danas ne moraš gurnuti prst u more da bi bio u vezi sa svijetom, samo uključiš internet i možeš tako satima. Da bi čovjek trajao mora biti vrlo oprezan i svjestan koliko brzo može postati popularan, a još brže zaboravljen. Mislim da samo ako imaš što ponuditi, kombinaciju forme i sadržaja, ti možeš osigurati nekakvo trajanje. To je teška kategorija. 

HR: Koliko ste upoznati s bačkom tamburaškom glazbom?

Ja sam 1990. i neke godine pjevao ‘Ej, salaši na sjeveru Bačke’ u Lisinskom. Možda to tada nije bilo popularno, ali postoji i audio snimka pa se može čuti koga sam tada pozdravio i o kome sam razmišljao. Jako mi je drag ovaj melos. Čudo je što ljudi znaju napraviti od deseterca. Ima ga i u durskim i u molskim verzijama, ima ga na bezbroj različitih načina, kao kad Nadalina muti jaja. Moram priznati kako je meni ovaj bački, srijemski, ajmo reći vojvođanski izričaj, malo bliži jer je onako... nigdje se ne žuri i nitko se ne dere previše. Kod nas se malo požuri, a volimo i vriskati više nego što je to uobičajeno. Meni više odgovara kad je to u nekom laganom kasu, pa si tako umišljam kako sam čuo podosta i znam podosta, ali znam da ne znam sve. Nadam se i vjerujem da ću i ovdje večeras nešto saznati.