Arhiv tekstova

Na posljednjim parlamentarnim izborima 2003. godine Samostalna demokratska srpska stranka osvojila je tri zastupnička mjesta u Saboru Republike Hrvatske, te na temelju potpisanog koalicijskog sporazuma ušla i u izvršnu vlast. Srbima povratnicima se dodjeljuju i vraćaju stanovi, osnivaju se povratničke zadruge, stvaraju klasteri, pomaže nerazvijenim općinama u apliciranju za sredstva domaćih i inozemnih fondova, posreduje u povezivanju s državnim institucijama, itd... Politički predstavnici ove zajednice zahtijevaju promjene nekoliko zakona, poput Zakona o obnovi te Zakona o zaštiti od terorističkih akata, a središnje pitanje aktualnog koalicijskog sporazuma su promjene u obrazovnom sustavu.  Naravno, iz kuta srpske zajednice, rješavanje postojećih problema bi moglo biti i brže, no, sudjelovanje u vlasti je zasigurno pravi način da se započeto i planirano ostvari. Čelnik Srpskog nacionalnog vijeća dr. Milorad Pupovac je poslije zahlađenja političkih odnosa Srbije i Hrvatske, zbog podizanja tužbe i protutužbe, predložio uspostavu Savjeta povjerenja između Hrvatske i Srbije, što je naišlo na pozitivan odjek u objema zemljama.

 

HR: Kao glavni razlog ulaska predstavnika Srba u novu hrvatsku Vladu početkom prošle godine naveli ste namjeru da se Srbima u Hrvatskoj omoguće uvjeti za normalan život. Koliko se u proteklih godinu dana uspjelo ostvariti u svezi s pitanjem stambenog zbrinjavanja povratnika, te drugim mjerama koje omogućavaju bolje uvjete za život tamošnjih Srba?

 

Po posljednjim dostupnim izvješćima, iz prosinca 2008., plan za 2007. ispunjen je nešto više od 80 posto, od planiranih 1400 stanova dodijeljeno je oko 1150. Ostatak stanova je u postupku popravaka, negdje kasni dostava materijala, a imamo i dosta slučajeva da se tražila odgoda ili promjena mjesta stanovanja. 

S nekoliko elemenata programa stambenog zbrinjavanja možemo biti zadovoljni – program ima konstantan ritam i smanjuje se velik zaostatak iz prijašnjih godina; gotovo svi (98  posto) koji su dobili stanove su bivši stanari, što ranije nije bio slučaj; više od 80 posto sudionika programa su Srbi povratnici, što također ranije nije bio slučaj. Poboljšana je kvaliteta stanova, a značajno je smanjen broj onih s kojima se nije mogao uspostaviti kontakt, zahvaljujući suradnji s izbjegličkim udrugama u Srbiji. 

Lošiji elementi programa – nažalost, još uvijek ima slučajeva dodjele neuvjetnih stanova; brine nas i održavanje programa (koji je za ovu godinu još ambiciozniji) u uvjetima recesije. Naravno, u budućem razdoblju moramo riješiti pitanja za koja do sada nije bilo dovoljno razumijevanja – prvenstveno pravične nadoknade za one koji se ne mogu vratiti u Hrvatsku, a izgubili su stanove; moramo ishoditi i izmjene Zakona o obnovi te Zakona o zaštiti od terorističkih akata, kako bi omogućili dobivanje odštete za one čija je imovina uništena i dosad na nju nisu imali pravo. 

Jedan od značajnijih problema koji muči pripadnike naše zajednice je i »konvalidacija«, tu se stvari pokreću s nule – sredinom 2008. donesen je pravilnik kojim se omogućava dobivanje naknada. Sada Mirovinski zavod prima oko 1500 novih molbi mjesečno, no one se i dalje presporo rješavaju te ih je previše negativnih, zbog restriktivnog tumačenja zakona – stoga inzistiramo na promjenama na ovom polju.

 

HR: Prošli saziv Vlade Ive Sanadera ste podržavali, a u novoj Vladi i participirate. Koliko sama ta činjenica može značiti Srbima koji žive u Hrvatskoj, ili onima koji se trebaju vratiti u svoje domove?

 

Analize prošlog mandata pokazale su da je nužno prisustvo u izvršnoj vlasti! Pukom podrškom ne dobivamo dovoljno utjecaja (ili vlasti, ako hoćete), koji je potreban da bismo utjecali na rješavanje problema Srba u Hrvatskoj. Hrvatski parlament oslabljen je u odnosu na Vladu, ima (nažalost) reaktivnu ulogu, a mi, da bismo ubrzavali povratak i reintegraciju u svim sferama društva trebamo informacije, političku težinu, pa i sredstva koja daje tek – izvršna vlast.  

 

HR: Otvorili ste Centar za razvoj i investicije. Čime se sve bavi i što je uspio ostvariti do sada?

Polazište za osnivanje Centra nalazi se u sloganu:  »Nema jednakosti bez razvoja«. 

Devedesetih godina prošlog stoljeća i početkom 2000-ih borili smo se za osnovna nacionalna i građanska prava, no, spoznali smo  kako je angažman na tim poljima  nedovoljan, nekad i uzaludan, ako se istovremeno ne radi i na poboljšanju ekonomskog i socijalnog položaja Srba i sredina gdje oni žive. Za sada je Centar orijentiran na jačanje i iskorištavanje poljoprivrednih potencijala krajeva uništenih ratom – potiče osnivanje povratničkih zadruga i stvaranje klastera, pomaže nerazvijenim općinama u apliciranju za sredstva domaćih i inozemnih fondova, posreduje u povezivanju s državnim institucijama. U idućoj fazi rada proširiti će svoje djelatnosti – vidimo ga kao specifičnu razvojnu agenciju, u kojoj je ono nacionalno tek jedno od polazišta.    

 

HR: U medijima se najavljivala mogućnost uvođenja fakultativnog učenja ćirilice. Spominjalo se kako je to dio koalicijskog sporazuma SDSS-a i HDZ-a. Kakvi su izgledi za to? Kako trenutačno funkcionira obrazovanje na srpskom jeziku?

 

Ćirilica je i hrvatsko pismo, a zajednička povijest, te društvena i kulturna prepletanja su toliko brojna i duboka da je njeno uključivanje u obrazovni proces sasvim logično i korisno. 

Značajan dio našeg sporazuma posvećen je promjenama obrazovnog sustava, u najkraćem – namjera je u njega vratiti sve one ličnosti, događaje i vrijednosti koji pokazuju doprinos Srba demokratskom i civilizacijskom napretku Hrvatske.

Inače, ovo je dio političkog dogovora koji se razvija dosta loše – osnovana je tek Uprava za obrazovanje nacionalnih manjina, unutar Ministarstva obrazovanja, dok još nema sustavnih promjena u curriculumu, nema posebnih studija niti obrazovanja kadrova, ne registriraju se manjinske škole. I ovdje se, kao i u nekim drugim područjima (npr. pravosuđu) pokazuje  kako, ako nema stalne inicijative, pa i pritiska s naše strane, a za što mi jednostavno nemamo dovoljno snage, ne dolazi do dogovorenih promjena. Stoga je očito da ćemo tu, zajedno s partnerima, morati pronaći drugačiji način djelovanja. 

 

HR: »Još postoji svojevrsno sljepilo u hrvatskoj politici, kada su u pitanju mogući doprinosi Srba ukupnoj poslijeratnoj obnovi Hrvatske«, izjavili ste jednom prigodom. Na što ste konkretno mislili?

 

Pa, ne sjećam se na što sam točno mislio u trenutku kad sam izrekao to što citirate. Međutim, Srbi su tijekom moderne zajedničke povijesti bili snažna emancipacijska sastavnica Hrvatske. Rijetka su drugačija iskustva. Danas bi Srbi u Hrvatskoj mogli više pomoći u oslobađanju od negativnih posljedica prošlog rata, oživljenog nacionalizma i oživljenih ideologija Drugog svjetskog rata, a pogotovo u stvaranju novih odnosa između Hrvatske i Srbije, ali to se nedovoljno vidi.

 

HR: Koliko aktualna situacija u odnosu Hrvatske i Srbije, tužba i protutužba, mogu usporiti politiku obnove i povjerenja između dvaju naroda? Kako Vi gledate na hrvatsku tužbu, te na srpsku protutužbu?

 

Od proljeća prošle godine, od hrvatskog priznanja Kosova, postoji zastoj u deklariranoj politici približavanja, tužba i najava protutužbe su ga i dodatno pojačale. 

Mi smatramo da genocida u Hrvatskoj, na sreću, nije bilo; to pokazuju i nepristranije analize ratnih događanja, a to najavljuje i dosadašnja praksa međunarodnog suda. 

Tužba je proizvod i zaostavština ratnih politika, mi razumijemo i Račanove i Sanaderove administracije u kojima nije lako odustati od nje – moguće je da bi im se prilijepila etiketa »nacionalne izdaje«; no, zamjeramo im što se ne žele dovoljno »odlijepiti« od njih, raditi na njihovom nadvladavanju, već taj posao stalno i neodgovorno odlažu. 

Kako je očito da same države nemaju dovoljno volje i snage  to izvesti, srpska zajednica u Hrvatskoj je odlučila da neće više biti pasivna u ovom procesu – odlučili smo publicirati svjedočanstva o stradanju Srba u ratnom i poratnom vremenu, i vjerujemo da će ona doprinijeti razjašnjavanju uloga, nastanka i toka rata, te njegovih posljedica. 

 

HR: Krajem studenoga predložili ste uspostavu Savjeta povjerenja između Hrvatske i Srbije u kojem bi bili predstavnici parlamenata, ugledne ličnosti iz javnog života i predstavnici Katoličke crkve iz Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve. Kako zamišljate njegov rad?

 

Razgovaramo o tome tko bi ušao u takav savjet. Kako je riječ o dugoročnoj instituciji, treba dobro odabrati i planirati način rada i dnevni red. Nadam se da ćemo uskoro moći reći nešto određenije. 

 

HR: Zastupnici u srbijanskom parlamentu su podržali Vašu ideju. Kakav odjek ona ima u Hrvatskoj, prije svega u Vladi Ive Sanadera?

 

I ovdje postoji podrška znatnog dijela članova Sabora, a i sam je premijer izrazio nejavnu podršku. Dakle, i ovdje je odjek bio i ostao dobar.

 

HR: Kada bi taj Savjet mogao zaživjeti?

S obzirom na sve obveze i s obzirom na potrebne konzultacije, nije realno da se to dogodi prije proljeća.

 

HR: U medijima se često pisalo o tome kako srpski kapital nije dobrodošao u Hrvatskoj. Kako Vi vidite ovu problematiku? Koliko je takvo pisanje u medijima opravdano?

 

Činjenica je da su investicije – srpska ulaganja u Hrvatsku mnogo manja nego hrvatska u Srbiju, i da se to ne može pripisati samo prodornijem hrvatskom kapitalu ili sposobnijoj hrvatskoj ekonomiji. Uz generalnu zatvorenost i neprilagođenost hrvatskog tržišta (a Hrvatska je i ove godine pala na ljestvici konkurentnosti) radi se i o političkim uvjetovanostima – zadržavanju neproduktivne, crno-bijele optike iz 90-ih, one koja »zamrzava« ratne pozicije i koja šteti i jednom i drugom gospodarstvu, i jednom i drugom društvu. 

 

HR: Nedavno ste boravili u Subotici, gdje ste se susreli s predstavnicima hrvatske zajednice u Srbiji. Surađujete li s njima, kakvim ocjenjujete njihov položaj?

 

Drago mi je da sam bio u Subotici i što sam vidio kako se položaj tamošnjih Hrvata popravlja. Unaprijed se veselim rješavanju problema koji postoje i novom susretu sa sredinom i zajednicom u kojoj se dobro osjećam.