Arhiv tekstova

Gundulićev suvremenik Ivan Bunić Vučić potomak je ugledne dubrovačke obitelji. Rođen je 1592. godine, školovanje je završio u Dubrovniku u kojem je od 1615. obavljao razne državne službe: član je Velikoga vijeća, sudac, javni i privatni odvjetnik, providur, član carinarnice, a pet je puta bio knez Dubrovačke Republike. Oženio se bogatom nasljednicom 1624. s kojom je imao dva sina i sedam kćeri. Umro je 1658. u Dubrovniku.

U prvome je redu lirski pjesnik. Njegova se ljubavna lirika odlikuje istaknutom senzualnošću slaveći tjelesne draži žene: njezinu kosu, njezine oči, ruke, usta. Napisao je sedamdeset i pet ljubavnih, erotsko uzbudljivih, pjesama koje su tiskane tek 1849. u zbirci »Plandovanja«. Ta je zbirka pjesama među najvrjednijima u cjelokupnoj baroknoj, ali i hrvatskoj književnosti. Pjesme su mu većinom kratke i jednostavne, senzualne i spiritualne, bogate bojama i zvukovima. Odlikuju se lakoćom osmeračkoga ritma koji se suprotstavlja i sve više zamjenjuje tromi dvanaesterac koji je do tada bio uobičajen. Plodonosan stvaralački temelj izgradio je Bunić na Anakreontu i anakreontici, Petrarci i petrarkizmu, a jaku je senzualnost baštinio od proslavljenoga Marina i njegovih sljedbenika. U njegovoj lirici možda ne nalazimo odviše izvornosti i dubine, no originalnost, kao kategorija književnoga izraza, u baroku ionako više ne postoji.

Za života je objavio samo religioznu poemu »Mandaljena pokornica« (Mleci, 1630.) spjevanu u tri »cviljenja« koja je napisana pomodnom kršćanskom baroknom gorljivošću. Njegova je naslovna junakinja grješnica Mandaljena u susretu s Kristom doživjela preobraćenje. Izbor junakinje nije nimalo slučajan, naime, velika je pokornica bila nadahnućem mnogim pjesnicima i slikarima onoga vremena. Ovo djelo možemo, po cjelokupnoj religiozno-teološkoj usmjerenosti i obliku, usporediti s Gundulićevim »Suzama sina razmetnoga«, samo što u  Bunića ne nalazimo gundulićevskog iskrenog kajanja. Bunić je svoju Mandaljenu najprije prikazao kao zavodljivu grješnicu koja, ugledavši Krista u hramu, postaje skrušena. No iako skrušena, Mandaljena ipak pazi na svoju izvanjsku ljepotu koja je opjevana u duhu tadašnje svjetovne poezije. U ovim dijelovima izostaje gundulićevka barokna strogost i ozbiljnost.

U Bunićevu opusu pronalazimo još 18 duhovnih pjesama, 8 nadgrobnica, 5  ekloga, 3 prepjeva psalama, 1 pohvalnice Dubrovniku i 1 pohvalnice Gundulićevoj »Arijadni«. U nadgrobnicama i pohvalnicama Bunić nasljeduje domaću žanrovsku tradiciju (Nalješković, Vetranović, Gundulić). U prve četiri Bunićeve ekloge pastiri razgovaraju o različitim pitanjima: ljubavi, svojim odabranicama, starim dobrim vremenima i životu lovaca dok u petoj, nazvanoj »Gorštak« po glavnomu junaku,  surovi pastir Gorštak jadikuje što ga njegova Zorka ne gleda. 

Cjelokupna se Bunićeva lirika odlikuje gomilanjem pjesničkih figura, obiluje metaforama, metonimijama, antitezama i hiperbolama. U svojim stihovima Bunić, često s ironijskim odmakom, parafrazira prethodnike. Nerijetko dovodi ustaljene motive u začudne odnose, koji obično dolaze do izražaja u njegovim domišljatim poantama.