Arhiv tekstova

Koncem 2008. godine iz tiska je izašla knjiga »Hrvati u europskim gradovima« prof. dr. Šimuna Jurišića, književnog povjesničara i publicista iz Splita, sveučilišnog profesora koji je i predstojnik Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru. Do sada je objavio dvadesetak knjiga, među kojima: »Na tragu Ive Andrića«, »Na tragu Miroslava Krleže«, »Na tragu Milana Begovića« i druge. Proučava hrvatske književne povjesničare od Đure Šimurine do Antuna Barca i Emila Štampara. Objavio je više od sto prikaza i kritika kazališnih predstava u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku u »Vjesniku«, »Borbi«, »Književnim novinama« i drugim časopisima. Prošle mu je godine tiskana i knjiga, ustvari doktorski rad: »Splitsko kazalište od godine 1893. do 1941.«.

Na dvjestotinjak ukoričenih stranica dr. Jurišić piše o Hrvatima koji su boravili po metropolama Europe – od Atene, preko Beča i Beograda, Budimpešte i Bukurešta, Carigrada i Lisabona, Londona i Madrida, Moskve i Petrograda do Pariza i Praga, Rima i Sofije, ali, naravno, spominje i druge europske destinacije kakve su – Venecija,Trst, Pečuh... Uglavnom je tu riječ o uglednim Hrvatima, ponajčešće književnicima, primjerice - Antunu Gustavu Matošu, Tinu Ujeviću, Miroslavu Krleži, Gustavu Krklecu, Augustu Šenoi, Ivanu Kukuljeviću Sankcinskom i inim; sveučilišnim profesorima – Franji Petriću, Vatroslavu Jagiću, Baltazaru Adamu Krčeliću ili, pak, umjetnicima poput – Ivana Zajca, Jakova Gotovca, Srebrenke Jurinac, Srećka Albinija, Julija Klovića, Ivana Meštrovića i drugih.

ČASNICI I DIPLOMATI: Hrvati su dali nemali broj visokih časnika u austrougarskoj vojsci, na primjer: Nikola Jurišić iz Senja, zapovjednik austrijske vojske u Austriji i Hrvatskoj i zemaljski poglavar Kranjske, Josip Filipović iz Gospića, zapovjednik austrijske vojske u Bosni, po kojemu jedna ulica u Beču i danas nosi ime, zatim ministar za domobranstvo na bečkom dvoru bio je Lujo Tončić, dok je Antun Vrančić iz Šibenika, kardinal, diplomat, pjesnik i publicist, bio tajnik kralja Ferdinanda I. Najdulje se u diplomaciji onoga doba zadržao Antun Mihanović, tvorac hrvatske himne Lijepa naša, koji je 1836. bio konzul u Beogradu, zatim u Bukureštu, pa u Carigradu. Tako je u diplomaciji proveo više od 20 godina.

Dosta je svećenstva u ovom uratku dr. Šimuna Jurišića. Franjevac i kapucin Robert Menini kao svećenik najviše je službovao u Sofiji i još nekim bugarskim gradovima, a pokopan je u Plovdivu. I franjevac Stjepan Verković je jedno vrijeme službovao u Sofiji i objavio zbirku pjesama i zbirku pripovjedaka o običajima Makedonaca i Bugara. Svećenik Juraj Križanić boravio je u Beču, baš kao i Josip Juraj Strossmayer, koji je u Beču nastavio studij teologije i postigao doktorat iz teologije, a 1847. preuzeo dužnost dvorskog kapelana i jednog od trojice ravnatelja Augustinija.

SVEĆENSTVO: U crkvenoj hijerarhiji Trsta najviše je mjesto zauzimao biskup Juraj Dobrila. Sedamnaest godina bio je biskup porečko-pulski, a nakon toga odlazi za biskupa tršćansko-koparskog. Poticao je pastoralni, ali i humanitarni i dobrotvorni rad, prihvatio je ideje ilirskog pokreta te pokrenuo list »Naša sloga«, a glavni je urednik bio svećenik Antun Karabaić. Još jedan svećenik i publicist, Matko Mandić, boravio je u Trstu i jedno vrijeme bio urednikom dnevnog lista »Balkan«.

Naravno da je najviše svećenstva zabilježeno u Rimu – Antun Parčić (1832.-1902.), franjevac i jezikoslovac, bio je kanonik Zavoda svetog Jeronima, isusovac Bartol Kašić (1575. – 1650.) slovi kao otac hrvatske gramatike (slovnice), zatim isusovac Ruđer Bošković (1711. – 1787.), fizičar, matematičar i filozof, s 14 je godina iz rodnog Dubrovnika otišao u Rim, a umro je kao francuski državljanin. U vatikanskoj hijerarhiji najdalje je dogurao kardinal Franjo Šeper (1905.-1981.) – bio je prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Nije moguće u samo kartici novinskog teksta reći sve o jednom vrijednom uratku, no, oni koje to zanima, knjigu mogu naći na Sveučilištu u Zadru ili kod autora u Splitu, a za kraj bih dodao još samo nekoliko zanimljivosti. Kad je riječ o Ivanu Kukuljeviću Sankcinskom, književniku i povjesničaru, bio je prvi počasni član Carske akademije znanosti u Petrogradu, te počasni član Moskovskog, Kijevskog i Petrogradskog sveučilišta, a Car ga je 1862. odlikovao visokim ruskim priznanjem – Ordenom sv. Vladimira.