Arhiv tekstova

Dijalekt je jedno, a jezik nešto sasvim drugo

U medijima se prošloga tjedna pojavila vijest kako će od sljedeće školske godine učenici prvih razreda osnovnih škola u Subotici moći učiti i »bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture«.
    Kako prenose »Subotičke novine«, Nacionalno vijeće bunjevačke nacionalne manjine je kao i druga nacionalna vijeća dobilo poziv od Pedagoškog zavoda Vojvodine za izradu nastavnog plana i programa za prvi i drugi razred osnovne škole, za predmet materinji jezik s elementima nacionalne kulture, plan je prihvaćen od pokrajinskog zavoda, a sada se očekuje i da ga prihvati i Republičko ministarstvo za prosvjetu i sport.
    Što o tome misle pojedini javni djelatnici hrvatske zajednice u Subotici?

Tomislav Žigmanov, član Izvršnog odbora Hrvatskog
nacionalnog vijeća
Na­tje­ca­nje u glu­po­sti

To je školski primjer kako se jednom odlukom dijela državne uprave može uveliko obesmisliti nastojanje da se unapređuje obrazovanje na jezicima manjina i to prije svega hrvatske manjine. Apsurdnost krijepi činjenica da je čitavo tzv. bunjevačko pitanje dio baštine političkog projekta za čije se neke od dijelova danas sudi u Den Haagu. Vojvođanska državna uprava će ući u povijest činjenicom da je priznala jezični standard koji do sada nikada nije postojao niti će ikada postojati čime su se dobrano kvalificirali za prvu ligu u natjecanju gluposti.
    Na sve to smo se do sada i navikavali, ali čudi to što se sada priznavanje tzv. bunjevačkog jezika i njegovo uvođenje u škole događa pod vlašću u kojoj participira i jedna od dviju hrvatskih stranaka, dok resorno tajništvo vodi njihov koalicijski partner na nekoliko lokalnih razina, a koji su uživali podršku i nekih drugih, međunarodnih instanci.

Katarina Čeliković, profesorica književnosti
Di­ja­lekt žele pro­gla­si­ti je­zi­kom

Teško je vjerovati da će jedan govor, pa bio on i regionalni, ikada postati standardiziran i normiran kako bi se na njemu mogla izvoditi nastava. Bez gramatike, pravopisa i rječnika određenog jezika ne može biti ni govora o priznatom jeziku u jezikoslovnom smislu, a svi oni koji su se bavili izučavanjem jezika jako dobro znaju da je ikavski izraz najstariji i imanentni dijalekt hrvatskoga književnog jezika. Koliko ja znam, bunjevački pravopis i gramatika ne postoje, postoji pokušaj rječnika koji tretira dijalektalni izraz Marka Peića i Grge Bačlije, a sada dr. Ante Sekulić priprema veliki rječnik bunjevačkog govora u okviru projekta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koji će zasigurno očuvati ovo jezično bogatstvo.
    Da se bunjevački govor i njegovo bogatstvo moraju čuvati i da upravo hrvatska zajednica u tome čini izuzetne napore svjedoče i tri održane pokrajinske smotre recitatora na hrvatskom standardnom jeziku i bunjevačkom govoru, susreti pjesnika, a napose interdisciplinarni skup pod nazivom Dani Balinta Vujkova, koji čuvaju i oživljavaju veliki narodni genij bunjevačkih i šokačkih Hrvata na širokom prostoru bivše Jugoslavije i većine susjednih zemalja. Glede pak uvođenja u nastavu dijalekta mišljenje je stručnjaka da u nižim razredima osnovne škole ne bi trebalo izučavati dijalekt nego standardni jezik i tek u višim razredima osnovne škole se može preći na izučavanje dijalekta, jer ukoliko se pravilno ne savlada standardni jezik, gdje nije u pitanju samo vokabular već i sintaksa rečenice, redoslijed riječi u rečenici, stilistika, kasnije je to teško ispraviti.
    U ovom slučaju, na žalost, ocrtava se političko okružje a ne stvarne potrebe obrazovanja na jeziku nacionalne manjine.

Dr. Slaven Bačić, urednik Leksikona podunavskih
Hrvata – Bunjevaca i Šokaca
Far­sična si­tu­a­ci­ja

Držim da je i ova farsična situacija s uvođenjem »bunjevačkog jezika« na liniji odnosa vlasti prema Hrvatima sa sjevera Bačke još od 1990. godine, famozne šifre »028«, financiranja »Rečnika bačkih Bunjevaca«, podupiranja Bunjevačko-šokačke stranke sada zvane Bunjevačkom strankom itd. koje je za cilj imalo podjelu Hrvata u cilju lakše asimilacije. Pozitivna stanka bila je za vrijeme vladavine DOS-a, kada su vlasti uglavnom prestale sa sličnim aktivnostima, ali su repovi starog sustava i dalje postojali, npr. Pokrajinsko tajništvo za kulturu, znanost i prosvjetu 2001. godine financiralo je prijevod i tiskanje knjige Horthyijevog ideologa za pitanje Bunjevaca – Bernardina Unyija.
    S novom srbijanskom Vladom reafirmira se prijašnja politika odnosa prema Bunjevacima-Hrvatima: ne rješava se problem informiranja na hrvatskom jeziku putem elektronskih medija, u subotičkoj općini Demokratska stranka i G17 Plus u koaliciji sa Srpskom radikalnom strankom otvoreno podupiru tzv. bunjevačku opciju, sada se od hrvatskog dijalekta nastoji stvoriti zaseban jezik… U ovom posljednjem slučaju riječ je o kršenju međunarodno-pravno preuzetih obveza vlasti, prije svega Sporazuma o zaštiti manjina s Republikom Hrvatskom, kojim su se vlasti Srbije i Crne Gore obvezale da će hrvatskoj manjini osigurati »pravo zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njihov opstanak«, te Okvirne konvencije o zaštiti manjina, kojom su se vlasti obvezale da će se »suzdržati od politike i prakse asimilacije pripadnika nacionalnih manjina protivno njihovoj volji i štiteći ih od svake akcije usmjerene ka takvoj asimilaciji«.
    U svakom slučaju, stvaranje zasebnog jezika od novoštokavskoga ikavskog dijalekta – kojim inače govore samo Hrvati, prije svega u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini – nastavak je miloševićevske politike: ponovno se otvoreno radi na dijeljenju bunjevačkih Hrvata radi njihove lakše asimilacije, ne poštuju se međunarodne obveze da se čuvaju i njeguju nacionalne, etničke i jezične posebnosti hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Crnoj Gori, čime se neposredno ugrožava opstanak hrvatske zajednice na području sjeverne Bačke. Vjerujem da neće izostati reakcija najviših političkih predstavnika hrvatske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori, ali i matične nam zemlje.

Doc. dr. Irena Vodopija, metodičarka hrvatskog jezika, Visoka učiteljska škola u Osijeku
Sa­vla­da­ti je­zik,
pa tek on­da di­ja­lekt

Ne može se govoriti o školovanju na bunjevačkom jeziku, zato što se bunjevački može smatrati jedino dijalektom a ne standardnim jezikom na kojem bi se djeca školovala. Kao metodičarka mogu reći da dijalektalne i lokalne govore učenici moraju upoznati, ali oni prije svega moraju upoznati jezični standard zbog daljnje komunikacije. Veliki dio književnosti i masovni mediji oslanjaju se na standard, a njegovanje svog govora je potrebno da on naprosto ne zamre. Djeca s, na primjer, čakavskog ili kajkavskog područja, naravno, kod kuće govore svojim dijalektom i u čitankama ima pjesama na čakavskom ili kajkavskom dijalektu, ali samo uz obvezno usvajanje standardnog hrvatskog jezika u školi i u praksi s time nema problema.

Dr. Sanja Vulić, HAZU, dijalektolog, profesor hrvatskog jezika i književnosti
Me­dvjeđa uslu­ga

O bunjevačkom jeziku se nikako ne može govoriti jer je to samo dio novoštokavskoga ikavskog dijalekta koji je isključivo hrvatski te je tako i bunjevački čisti hrvatski dijalekt, koji u sebi ima natruha tuđica ali koje svaki dijalekt ima. To vam je medvjeđa usluga. Bolje vam je imati škole na standardnom srpskom jeziku pa doma njegovati vlastiti jezik nego jezik koji se zove bunjevački. To je vrlo opasno za djecu i njihovu svijest jer se kroz mala vrata pokušavaju ljudi denacionalizirati. Kao tobože dati privilegiju, a u biti podmetnuti kukavičje jaje da se izgubi hrvatska svijest. Mislim da je to jedini cilj toga a ne nikakva velikodušnost prema manjini.
    U Hrvatskoj u sklopu nastave hrvatskog jezika postoji i nastava o narječjima, ali nikome se nije reklo da na primjer kajkavski nije hrvatski. Naravno da je hrvatski. Svaki jezik ima svoje dijalekte, pa ima i hrvatski. Može dijalekt imati i svoju gramatiku, pa tako imate gramatiku Trogirskog govora, ali zato nitko ne govori da je trogirski poseban jezik.

Prof. dr. Sanda Ham, Filozofski fakultet u Osijeku,
katedra za hrvatski jezik
Ne može se pod­va­lji­va­ti našoj dje­ci

Bunjevački govor u hrvatskom jeziku postoji na razini dijalekta, a kad je u pitanju na kojem će jeziku djeca učiti u školi to može biti samo književni jezik, ne može biti dijalekt bunjevački. Za pravopis i gramatiku bunjevačkog ja nisam čula. Ne može se podvaljivati našoj djeci da uče dijalekt jer ni mi Slavonci ne učimo slavonski dijalekt nego hrvatski jezik. Djeca bi trebala učiti prema pravopisu i gramatici iz Hrvatske i ne znam kako bi se drugačije moglo. To je jedan stari štos, niste Hrvati nego ste Bunjevci i to slušamo valjda od kad znamo za sebe.