Arhiv tekstova

Opstruirajući manjinska prava, šteti se i svom narodu

Dr. Milorad Pupovac, rođen 1955. u mjestu Ceranje Donje, koje se nalazi između Benkovca i Biograda, predsjednik je Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj koje je osnovano 19. srpnja 1997. godine u Zagrebu, na osnovi zajedničke inicijative Saveza srpskih organizacija i njegovih članica Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«, Srpskog demokratskog foruma, Zajednice Srba Rijeke i Zajednice Srba Istre, te Zajedničkog vijeća općina istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Vijeće je osnovano na temelju Erdutskog sporazuma i Pisma namjere o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Zastupnik je u Hrvatskom saboru.
    Intervju za »Hrvatsku riječ« Milorad Pupovac dao je u prostorijama Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu.

HR: Kakvim ocjenjujete sadašnji položaj Srba u Hrvatskoj? Kakav je trend razvoja odnosa između srpske zajednice i Republike Hrvatske?
Što se tiče položaja Srba u Hrvatskoj, on je naravno danas bolji nego što je bio jučer i, uvjereni smo, da će sutra biti bolji nego što je danas. Što znači da je trend odnosa između zajednice i vlasti u državi dobio karakter suradnje i pozitivnih napora.
HR: Koji su trenutačno najveći problemi Srba u Hrvatskoj i koji su još neriješeni odnosi?
Problemi su uzrokovani ratom, i tu je najveća grupa problema. Druga je, da smo mi novonastala manjina u Hrvatskoj, kao i pripadnici hrvatskog naroda u Srbiji i Crnoj Gori. Stoga je potrebno riješiti statusna pitanja. Što se tiče ovih ratom uzrokovanih problema, najveći problem je povratak izbjeglica, povratak imovine, obnova njihovih kuća i pitanje stanarskih prava te bivših nositelja  stanarskih prava. I, dakako, pitanje suđenja za ratne zločine, koje još uvijek obuhvaća jedan velik broj ljudi na način koji nije uvijek u skladu sa zahtjevima zakonitosti i zahtjevima pravne države. Više je to vrsta političke kampanje i logike kolektivne odgovornosti, a ne individualizirane krivnje za ratne zločine.
HR: Predstavite nam institucionalnu organiziranost srpske zajednice u Hrvatskoj.
S obzirom na sve što je srpska zajednica u Hrvatskoj prošla, mi smo solidno organizirana zajednica. Uz Talijane i Židove mi smo vjerojatno treća manjinska zajednica po stupnju organiziranosti. Ali, još uvijek daleko od onoga da bismo mogli biti u cijelosti zadovoljni. Ono što mi imamo je uglavnom produkt napora koji su kasnije ozakonjeni u ustavnom zakonu, a to je da imamo oblik manjinske samouprave koji smo započeli sa Srpskim narodnim vijećem i sa Zajedničkim vijećem općina iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, kao sastavnim dijelom. Sada zapravo imamo regionalna i lokalna manjinska vijeća, praktički u svim županijama i jednom značajnom broju gradova i općina, koja se onda objedinjuju u jednu koordinaciju i tu koordinaciju bi zapravo trebalo predstavljati Srpsko narodno vijeće kao nacionalni državni oblik samouprave Srba u Republici Hrvatskoj.
    Imamo naravno i političke predstavnike. Oni su uglavnom dominantni preko Samostalne demokratske srpske stranke i potom preko stranaka koje nemaju srpski predznak kao što su Socijaldemokratska partija i, nešto manje, gotovo još uvijek beznačajno Srpska narodna stranka. Ta predstavljenost je bitna zato što se odvija preko lokalne i regionalne razine gdje ljudi mogu biti u pravom smislu te riječi zastupljeni. Što se tiče nevladinih organizacija, njih je više. Najznačajniji su Srpsko kulturno društvo »Prosvjeta«, koje se bavi izdavaštvom, istraživanjem, školstvom, i član je Srpskog narodnog vijeća, te Srpski demokratski forum koji se bavi pitanjima povratka izbjeglica, integracijom, ljudskim pravima i slično. Postoje još neke lokalne nevladine organizacije srpske zajednice, ali one više nemaju toliko značajnu ulogu u zajednici kao nekad. To su ta tri osnovna skupa.
HR: Koje su nadležnosti i područja kojima se bavi Srpsko narodno vijeće?
To su različiti aspekti. Od pitanja ljudskih prava, povratka imovine, ravnopravnosti pred sudovima, suđenjima za ratne zločine, preko participacije ljudi u vlasti i toga da imamo adekvatnu zastupljenost ne samo u predstavničkim tijelima već i u tijelima izvršne vlasti, sudovima, policiji, što u značajnom broju sredina u kojima Srbi žive još nije slučaj. Čak tamo gdje su Srbi većina, još uvijek nema policajaca ili sudaca koji su srpske nacionalnosti. To je ono čime se mi bavimo. Tu je naravno i pitanje realizacije koncepta dvojezičnosti, školovanja na jeziku i pismu manjina, gdje je osim istočne Slavonije u kojoj je ono zbilja razvijeno, u drugim sredinama potpuno drugačije. Srpsko narodno vijeće se bavi vrlo specifičnim pitanjima. Planiramo i druge projekte od vitalnog interesa za srpsku zajednicu, osmišljavamo razvoj identiteta srpske zajednice u Hrvatskoj, te razvoj pojedinih institucija, npr. pitanja zastave, svečane pjesme, itd.
HR: Kako je institucionalno organizirano obrazovanje na srpskom jeziku u Hrvatskoj?
U istočnoj Slavoniji postoji sustav koji je nasljeđen, a to je da postoje škole na srpskom jeziku i ćirilično pismo, odnosno, ili odjeli ili posebne škole na srpskom jeziku. U drugim dijelovima Hrvatske nažalost, ili nemamo ništa, ili imamo neku vrstu dodatne nastave. Imamo model podvojenog školstva i model gdje su samo fragmenti neke vrste autonomije. To je nešto što ćemo mi s predstavnicima vlasti, ali prethodno unutar zajednice, morati redefinirati. Srpski i hrvatski narod u Hrvatskoj su povijesno i kulturološki mnogo bliže nego što sadašnje okolnosti to pokazuju. Školski sustav, ni sa nacionalne, niti sa strane manjina ne bi smio produbljivati razlike tamo gdje ih nema, nego ih treba čuvati tamo gdje ih ima i razvijati klimu tolerancije, na dobrobit svih. To nije sadašnje stanje. U istočnoj Slavoniji ima mnogo odjela na srpskom jeziku, riječ je o nekoliko tisuća učenika osnovnih i srednjih škola, a u drugim dijelovima Hrvatske riječ je možda o nekoliko stotina učenika koji pohađaju dodatnu nastavu srpskog jezika i pisma.
    Što se tiče stručnih kadrova, mi nemamo nekih većih problema, zato što je dio kadrova iz istočne Slavonije naslijeđen, a istodobno smo na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu imali studij srpskog jezika i kulture i prva generacija učitelja bi sada trebala završiti studij, te bi se mogli odmah regrutirati. Problem može postojati jedino što se tiče pitanja kvalitete.
    Kad je riječ o udžbenicima, imamo tri mogućnosti. Jedna je da se dio udžbenika za dopunsku nastavu tiska ovdje u Hrvatskoj, njih izdaje SKP »Prosvjeta«, i oni se danas koriste u istočnoj Slavoniji za grupu predmeta kao što su povijest, geografija, srpski jezik i pismo, književnost i glazbeni odgoj. Dio se udžbenika koristi od onih koji dolaze iz Srbije. Ali, kako tamo postoji nesređeno stanje i u pogledu standardizacije jezika i u pogledu pojedinih sadržaja tih predmeta, onda to nije tako jednostavno. Na taj se način udžbenicima mogu stvoriti problemi jer se oni prema delikatnim temama odnose na način koji može narušiti međunacionalne odnose, pa je takav posao prilično riskantan, ali se nastavnici snalaze. I naravno, koriste se udžbenici nacionalnog programa koji se prilagođavaju za potrebe srpskog jezika i ćiriličnog pisma.
HR: Kako je riješeno pitanje informiranja na srpskom jeziku?
Medije na srpskom jeziku uglavnom financira Ured Vlade Republike Hrvatske, zatim strani donatori, a od prošle godine je i Srbija počela izdvajati manji iznos za potrebe dijela medija. Postoje četiri osnovna tiskana medija: tjednik »Novosti -7 dana«, list za kulturu »Prosvjeta«, zatim list »Identitet« koji izdaje Srpski demokratski forum, te dječji list »Bijela pčela«. To su četiri ključne tiskane publikacije, a postoje na elektronskim medijima, radiju i televiziji, emisije za sve manjine koje idu tjedno po sat vremena, te se u okviru toga pokrivaju i potrebe srpske zajednice. To je emisija »Prizma« i ona sigurno nije dovoljna za sve manjine. Pojedine radio postaje u Hrvatskoj imaju manje, pojedine više osjetljivosti za ovo pitanje, ali manjinska problematika u Hrvatskoj ima mnogo više političku dimenziju, nego medijsku i kulturološku. Tu je Hrvatska nešto drugačije postavljena nego druge zemlje regije. To ima svoje dobre, ali i loše strane. Dobre strane zato što se razvijaju politički aspekti nekih institucija, ali se neke druge vitalne institucije, s druge strane, ne razvijaju. Kod nas je zamislivo da Srbi imaju predstavnike u Saboru, ali je malo zamislivo da postoji dvojezičnost tamo gdje su Srbi u lokalu većina ili značajna manjina. Za to još treba određen napor.
HR: Kako je riješena politička zastupljenost Srba u Hrvatskoj?
Što se tiče političke nacionalne zastupljenosti imamo tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, i sva tri mjesta pripadaju SDSS-u, koji ima svoj klub u Saboru, a to funkcionira dobro. Što se tiče institucija vlasti i Vlade, mi smo na temelju Sporazuma s premijerom Ivom Sanaderom, stvorili pretpostavke da imamo i određen broj ljudi u različitim ministarstvima. To su osim ministarstava prosvjete, kulture, pravosuđa, policije, i ministarstva poljoprivrede, gospodarstva te rada i socijalne skrbi. Uglavnom su to dužnosti pomoćnika ili savjetnika ministara. To je način kako mi mislimo da bi se to i ubuduće trebalo rješavati.
    Politička zastupljenost i na državnoj, i na regionalnoj i na lokalnoj razini dobro je riješena. Tu se stvari postavljaju prema principu proporcionalnosti. Srbi imaju proporcionalnu zastupljenost u predstavničkim tijelima i na razinama županija, i gradova i općina. To je dobro postignuće. Problem je što nema zastupljenosti u izvršnoj vlasti, ili upravnim odborima, sudstvu i policiji. To je ono čime se bavimo i što bismo htjeli promijeniti u ovoj godini.
Što znači, ako ima deset policajaca u sredini koja je većinski srpska, nelogično je da bar nekoliko njih nisu Srbi. Na tome tek treba raditi. To nije jednostavno, ali to je stvar koju i mi i Vlada Republike Hrvatske moramo obraditi u godini u koju smo zakoračili.
HR: Koliko ste informirani o položaju Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori?
Obaviješteni smo o položaju Hrvata i u Srbiji i u Crnoj Gori. Djelomično iz hrvatskih medija, a djelomično iz sporadičnih susreta s predstavnicima Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori, te naravno iz onoga što su ustavno-pravna rješenja, tj. zakonska rješenja koja su na snazi u SiCG. Ono što bismo mi naravno htjeli i što ćemo morati, to je bolje se upoznati s tim nego što sada jesmo. Kada se bude formirao Međudržavni odbor dva ministarstva vanjskih poslova za praćenje provođenja Sporazuma o međudržavnoj zaštiti manjina, onda ćemo sasvim sigurno imati priliku ne samo za bolje upoznavanje, već i za neki oblik suradnje. Naši problemi nisu uvijek isti, ali dio problema sigurno jest. Čak i onda kada nije, mi imamo dovoljno razloga za suradnju jer dobar položaj i jedne i druge zajednice ovisi o odnosu dviju država, te naravno, premda to nikad nije striktno tako, ali se barem ja rukovodim tim principom, što je bolji položaj Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori to je onda bolje i za nas Srbe u Hrvatskoj.
HR: Smatrate li prema tome, ako se, recimo, u SiCG radi na opstruiranju ostvarivanja manjinskih prava Hrvata, da to može štetiti i Srbima u Hrvatskoj?
Naravno, to je tako. Ja moram kazati da mi već godinama imamo dobre tonove u međusobnim odnosima. Srpsko narodno vijeće je prije više godina postalo član FUEN-a. Dobivanje tog punopravnog članstva nije bilo jednostavno, preskočili smo status pridruženog člana, a sve to između ostalog zahvaljujući zagovoru i naporu i predstavnika hrvatske zajednice iz Vojvodine. Naravno, izrada Sporazuma o pravima nacionalnih manjina između dvije države rađena je tako da od toga mogu imati koristi obje manjine. Mi smo tome pristupali nesebično i vjerujemo da će hrvatska zajednica u SiCG od toga imati značajne koristi. Unatoč nekim prigovorima koje smo mogli čuti od pojedinaca, da je hrvatska zajednica dobila više nego srpska zajednica u Hrvatskoj, ja ne dijelim to mišljenje. Neovisno o činjenici da postoje razlike u broju, neovisno o drugim činjenicama, mislim da je taj Sporazum dobar, pošteno odrađen.
HR: Što taj Sporazum znači Srbima u Hrvatskoj? Što vi dobivate time? Smatrate li da to može biti prijelomi trenutak za srpsku i hrvatsku manjinu u odnosima s njihovim domicilnim državama?
To znači nekoliko stvari. Prvo, to je dobro zato što su države nakon ratnog raspada došle u stanje potpisivanja takvog sporazuma. To je znak međusobnih odnosa koji su daleko napredovali. Znak da je ono što je u jednom trenutku bilo uzrokom rata, više nije uzrokom nesporazuma, već sporazuma. S druge strane, to je okvir i za hrvatsku i za srpsku zajednicu unutar kojega one sada, sa svojim institucijama, imaju međudržavni okvir za realizaciju svojih legitimnih prava. I treće, u odredbama Sporazuma definirani su sadržaji prava i jedne i druge zajednice, definiran je minimum ispod kojega ta prava više ne mogu ići. Ako se nešto i promijeni u domicilnom zakonodavstvu, ne može se promijeniti ono što je definirano u međudržavnom ugovoru. To su značajna postignuća toga Sporazuma. Naravno, da je sada stvar njegove realizacije, te vještine i jednih i drugih da iskoriste što je moguće više od toga.
HR: Koliko, prema Vašemu mišljenju, i Srbija i Hrvatska mogu iskoristiti ove manjinske zajednice, hrvatsku i srpsku, za poboljšanje međudržavnih odnosa, te za poboljšanje odnosa dvaju naroda u cijelosti?
Reći ću sada nešto presmjelo. Već danas su Hrvati u SiCG, neovisno o svim pitanjima koja još postoje u odnosu te manjine i države, te s druge strane, Srbi u Hrvatskoj, neovisno o svim otvorenim pitanjima koja postoje, primjeri manjina koje nije uvijek jednostavno naći zbog produktivnog i korektnog odnosa u rješavanju manjinske problematike. To je nešto što je od velike važnosti za državnu politiku i Hrvatske i Srbije. Srpsko pitanje u Hrvatskoj, i pozitivan smjer u kojem se opterećenja razrješavaju, rasterećujući i državu i manjinu, je nešto što sigurno vide svi, čak i kada ne gledaju izbliza.
HR: Možete li reći koliko Republika Hrvatska financijski pomaže rad srpskih institucija i jeste li Vi zadovoljni time?
Mnogo manje nego što bi to trebala srpska zajednica. Znate, kad krenete od ledine, a kamoli kad krenete od razrušenih prostora, onda vam se sve čini nedovoljno. Tim više, kada pogledate druge manjinske zajednice koje su puno bolje situirane, koje su tradicionalne manjine i koje dobivaju značajnu pomoć svoje matične države, onda nam se čini da bi tu politiku trebalo nekako izmijeniti. Ali, i ovdje postoji trend da se stvari popravljaju i mijenjaju. Naravno, s obzirom na poratne okolnosti, nije realno očekivati mnogo. Ono što bismo htjeli jest da nam se stvore okolnosti da se ne živi samo od pomoći države. Nego, da se našim institucijama vrati imovina, da mogu živjeti od nje, a ne da od njihove imovine žive neki drugi kao što je to slučaj danas. To bismo htjeli, a novaca nikad dosta za bilo koga, pa tako i manjinsku zajednicu. Htjeli bismo unaprijediti i suradnju između srpske manjinske zajednice i Vlade Republike Srbije.
    Ukupan iznos koji Hrvatska izdvaja za manjine prošle je godine bio 22 milijuna kuna. Mislim da je srpska zajednica, ukupno za sve svoje institucije i aktivnosti, od toga dobila oko 5 milijuna kuna. Od toga, najveći dio odlazi za »Prosvjetu« i njezine projekte, onda za Srpsko narodno vijeće, te Srpski demokratski forum.
    Ako u Hrvatskoj ima 7 ili 8 posto deklariranih pripadnika manjina, a Srba 4,5 posto uz trend povratka, nama se čini da bi taj omjer trebao biti drugačiji, ali to je isto naslijeđeno stanje i to će se vjerojatno godinama mijenjati.
HR: Kakvu potporu imate od Vaše matične zemlje?
Od države Srbije, ti iznosi su simbolični. Mislim da je prošle godine ukupna pomoć koja je stigla bila oko 25.000 eura za sve organizacije. I to je bila samo jednokratna pomoć.
HR: Srbi su Hrvatskoj, kao i Hrvati u Srbiji, nova su nacionalna manjina. Koliko Srbi u Hrvatskoj zaostaju u ostvarivanju svojih manjinskih prava u odnosu na te tradicionalne, starije manjinske zajednice u Hrvatskoj, poput Talijana, Čeha, recimo?
Puno još treba da bi se dostigao status recimo Talijana. Talijanska je zajednica vjerojatno na prostoru bivše Jugoslavije najsituiranija, i to po nizu stvari. Po ostvarivanju prava, po kvaliteti ostvarivanja tih prava, po utjecaju koji ima i u lokalnim i u državnim okvirima, te naravno u korištenju okolnosti odnosa između dviju država. Mislim da će u tom pogledu Hrvatima u SiCG i drugim manjinama ovdje trebati puno da dostignu taj stupanj.
HR: Vi ste Sporazumom vezani s vladajućim HDZ-om. Koliko ste zadovoljni tim Sporazumom i njegovim provođenjem? Hrvatskoj je na putu u EU kao jedan od prioritetnih uvjeta istaknut povratak izbjeglih Srba. Kako se odvija obnova kuća i povrat Srba u Hrvatsku?
Što se tiče realizacije Sporazuma, ima razloga i za zadovoljstvo, i za nezadovoljstvo. No, nezadovoljstvo nije takvo da bi se Sporazum dovodio u pitanje, kao što ni zadovoljstvo nije toliko da bismo Sporazum slavili. Mi se svaki dan borimo da taj Sporazum što više realiziramo. I mi i Vlada smo svjesni da je taj Sporazum, bez obzira na stranačke i etničke dimenzije, izuzetno važan za otklanjanje ratnih posljedica, te za stabilizaciju Hrvatske i njeno priključivanje u EU. To Srbima omogućava jednu vrstu građanske i političke renesanse. Hrvatskoj omogućava jednu vrstu oslobađanja od etnocentrizma, različitih vrijednosti i ideologija koje je rat donio sa sobom. Jednom riječju, europski standardi. To su onda dobre pretpostavke i za povratak izbjeglica, koji će biti drugačijeg karaktera nego što je bio prethodnih godina kad su se ljudi vraćali jer nisu imali drugog izbora. Sada možemo govoriti o tome da se stvaraju pretpostavke da to bude Srbima stvar izbora. Da oni kažu, ovdje je ovako, onamo onako, te ocijene stanje. Da nije više povratak stvar prisile ili emocionalnog opredjeljenja, već racionalnog opredjeljenja. Tamo imam zemlju, tamo imam obnovljenu kuću, tamo imam mogućnost zaposliti se, zaraditi. To mi sada činimo. Da oni naprosto mogu reći, danas sam u Vojvodini, ali sutra već mogu biti u Dalmaciji, Lici i odlučiti gdje ću trajno ostati živjeti.
    Prošle su se godine kuće obnavljale vrlo ubrzano. Tijekom prošle godine je zaprimljeno u obnovu negdje oko 7.000 objekata, što je značajna brojka jer je ranijih godina godišnji prosjek bio 4.000 kuća. Ali, mi nemamo puno vremena, ljudi su dugo čekali na povratak. To su najvidljiviji rezultati tog Sporazuma.