Arhiv tekstova

U tijeku je kod vjernika tzv. Lurdska devetnica. Lourdes je malo mjesto u Francuskoj u kojem se osamnaest puta ukazala Majka Božja davne 1858. Prošle godine smo proslavili 150. godišnjicu lurdskih ukazanja. Osnovna poruka Lourda bila je molitva, obraćenje grešnika, zadovoljština i nadasve osmišljavanje bolesti i patnje. U ovom razmišljanju, dok traje devetnica, nudim našim čitateljima jedno razmišljanje o smislu patnje.

 

SMISAO EVANĐEOSKOG ODRICANJA: Nikoga patnja ne mimoilazi i nitko joj ne izbjegne. Udari svakoga, jednog nekom vrstom biča, drugog teškom dugom bolešću, nekog iznenadnim gubitkom, drugog razočaranjem, bolom kojemu se ne zna početka i ne vidi kraja. Patnje se bojimo, od nje bježimo, želimo joj se ukloniti. No što joj više izmičemo, ona nam je za petama ili nas čeka iza prvog ugla. Protiv nje negodujemo. Sažalijevamo se, smatrajući da nas nije smjela pogoditi jer smo pravedno i pošteno živjeli. Tužimo se u svojoj patnji ne vidimo li da i drugi pate. Patnja je pratilica naših dana i nesanica naših noći. Patnja zna ispijati kosti i mučiti u savjesti poput crva u dugim noćima. Patnja prenerazi nepravdom, tjera u očaj, obuhvati nas poput crnog mraka koji gura u bezdan. Patnja je trenutak vlasti mraka. Ipak, patnja može imati i osvjetlanu stranu. Ona nam otvara vrata u humana iskustva i dobrotu. Ona nas senzibilizira za nadnaravno, u nama dubi i kopa prostore do kojih inače nikad ne bismo dospjeli. Patnja nas kao na rukama izdiže iznad zida da vidimo i ono nevidljivo, pod horizontom. Ona nas ispunja sadržajima koji nas čine ponosnim i privilegiranim. Kad izađemo iz patnje, osjećamo se bogatim i bogatstvo želimo podijeliti s drugima. Čovjek koji je propatio može danonoćno pripovijedati i ljudi ga slušaju otvorenih usta. Patnja može biti blagoslov, može produbiti život i stjecati iskustva o kojima se pišu čitave knjige. Trpljenje nas može dovesti do susreta s Bogom. Patnja nam veže ruke i noge, ostavlja nas gladnima i žednima. Ona oduzima ono što smo željeli i sprečava nas dohvatiti ciljeve za kojima smo težili. Patnja uzima i dom, i stan, i auto, i prijatelje. Patnja smanjuje uspjehe, maštanja i planiranja. Ona isprepliće perspektive i želje. Patnja nas razgolićuje i ostavlja same. Trpljenje nas prikiva na križ i pokazuje smisao evanđeoskog odricanja. Sve nam uzima da bismo dobili Boga.  

Patnja nas može dovesti u duboko iskustvo Boga. Ljudi koji su prihvatili patnju dokučili su i iskusili Božju blizinu. Tada zapravo razmišljamo za čime u životu čeznemo?

Jesu li užici naše čežnje, je li to svjetska slava, ili je to život prepun duhovnih sadržaja? Zadovoljstvo naših života ovisi o tome kamo su usmjerene naše čežnje. Čeznemo li za materijalnim, propast ćemo zajedno s razaranjem materije oko sebe. Čeznemo li za duhovnim, živjet ćemo vječno kao i duhovne stvarnosti koje su nerazorive. Čeznemo li za ljudskom slavom, doživljavat ćemo razočaranje i osamu, manipulirat ćemo ljudima, upotrebljavati ljude, umjesto živjeti za njih. Budu li naše čežnje usmjerene na tijelo, da ga što bolje njegujemo, zadržimo mladim i snažnim, lijepim i privlačnim, tad smo osuđeni na stalno umiranje, gubljenje, razočaranje i očaj. Mi smo ono čime su ispunjene naše čežnje. Naše zadovoljstvo ovisit će o snazi i sadržaju naših čežnji.  

 

ZEMLJA NIJE NAŠ DOM: Ljudski život ne može na zemlji biti trajan. Zemlja nije naš dom, ona nije naš trajni boravak, na njoj se ne živi, njome se prelazi i priprema na istinski život. Nemoguće je na zemlji izbjeći patnju, smrt, razočaranje, osamu. Želimo li izbjeći križ, želimo li ga ne nositi, morat ćemo ga vući. Izbjegnemo li ga na jednom području života, srest ćemo ga na drugom. Snaga i ljepota ljudskog života nije u tome da ne trpimo, nego da imamo snagu nositi trpljenje i pobjeđivati patnju. Svetac nije čovjek koji ne griješi, već onaj koji unatoč pogreškama nadvladava razočaranje, zloću i grijeh. Svetac nije čovjek koji ne pada, već čovjek koji se stalno diže. Svetac nije čovjek koji ne uprlja ruke i lice, već je to čovjek koji se stalno pere i čisti. Genijalni ljudi nisu besposličari, kojima su pronalasci u znanosti, mudrosti u literaturi i umjetnosti, snaga u životnoj mudrosti i djelovanju, svetost u moralnosti, ljubav u humanosti pali kao dar s neba, već su to ljudi koji su u znoju svoga lica jeli kruh, koji su danju i noću tražili, u sigurnosti da postoji ono za čim čeznu i što traže. Genijalnost Beethovena jest u tome što je unatoč gluhoći znao komponirati i uživati u glazbi. Nije na nama da molimo Boga da nas oslobodi patnje, nevolje pa i smrti, na nama je da ga molimo da nam dade snage da nadilazimo, pobjeđujemo patnju, smrt, nevolje i bolesti. 

Svatko od nas je pozvan naći smisao svoje patnje i s njome steći poštovanje pred samim sobom i konačno smisao za život vječni. Patnja je put, a ne kraj.

g