Arhiv tekstova

Mnogi će Somborci reći kako najljepšu boju glasa u ovom gradu ima Emil Antunić, član orkestra »Gold«, čovjek kojemu je glazba profesija. Odrastao je u obitelji u kojoj je svatko ponešto pjevao, a tata je pomalo svirao gitaru. Emil je bio zaljubljen u tu gitaru ali tek je u osmom razredu osnovne škole dobio pravu gitaru i uz pomoć učitelja Mišike Majora učio prve akorde i činio prve korake u šarolikom svijetu glazbe. Ipak, prije gitare Emil je svirao violinu u somborskoj filharmoniji, gdje je svirao i njegov učitelj Mišika. Od ovog glazbenog instrumenta je odustao iz pomalo neobičnog razloga – zbog gudala koje šušti na veoma visokim frekvencijama, a to najbolje čuje onaj koji svira violinu. Iako je prestao svirati ovaj instrument, nije prestao voljeti ga, kao što voli i sve druge glazbene instrumente između kojih ne može napraviti razliku, jer svaka melodija koju proizvode instrumenti lijepa je na svoj način. Sviranje gitare je prevagnulo, jer je praktična, laka za ponijeti i nije teška za držanje s obzirom da često svira svadbe i druge »maratonske« zabave. Pokraj gitare, Emil se dobro snalazi i s tamburaškim instrumentima: kontrom, primom i basprimom, a nerijetko za društvo zasvira i na harmonici ili glasoviru. Priznaje da bi se danas najviše morao potruditi oko sviranja violine, a pokraj spomenutih instrumenata privatno je učio svirati i trubu, klarinet i saksofon, jer jednostavno voli glazbene instrumente.

PRVI BEND: »Moj prvi bend je, kako to obično biva, bio rokerski. Postojali smo oko pola godine, što je za nas tada bilo dosta dugo, a zvali smo se po marki činele ‘Zildijans’. Moj prvi ozbiljniji bend je nastao krajem 84. godine kada sam krenuo u HKPD ‘Vladimir Nazor’, gdje sam susreo basista Mišu Šomođvarca, koji me je s vrata pitao kada je vidio da nosim tamburu: ‘Hoćeš da pravimo orkestar?’, odgovorio sam: ‘Hoću!’. Nije rekao ni zdravo, ni dobar dan, niti Hvaljen Isus, već eto, odmah da pravimo orkestar.« 

Prva znanja je Emil stekao upravo u ovom društvu svirajući u folkloru kola, igre, razne plesove i  pjesme, a s Mišom Šomođvarcem pravi orkestar »Lavočke« u koji su dolazili i zbog drugih poslova odlazili razni glazbenici, da bi se kasnije spojili s orkestrom »Gold«, kojima je otišao pjevač, gitarist i klavijaturist. Harmonikaš Milan, klavijaturist Bandika i gitarist Emil su popunili ovu prazninu, tako da orkestar »Gold« danas uspješno radi sa sedam članova.

OD GLAZBE SE MOŽE ŽIVJETI: »Situ-acija nije sjajna nigdje, pa tako ni u ugostiteljstvu. Nitko se ne može razbacivati novcem, nama nikad dosta novca, gazdama nikad dovoljno i čini mi se da je glavni problem tko će platiti taj porez. Kad bi se to reguliralo, u pravnom smislu bi bili zaštićeni i u mirovinu bismo mogli otići iz glazbe. Ali, velika su to davanja da bi jedan prosječan glazbenik kao ja toliko mogao izdvojiti. Kad bih to sve poplaćao, onda bih imao neku minimalnu plaću, a sa svojih četrdeset godina ne želim tražiti drugi posao i baviti se nečim drugim. Zaštita glazbenika na samom radnom mjestu je nikakva. Nerijetko se nailazi na probleme od strane pijanih ili namrgođenih gostiju.«

Emil Antunić pokraj svog orkestra ima i obiteljski trio u kojem su pokraj njega kao glave obitelji i kćerke Ivana i Marina. On se nada da će ovaj trio uskoro prerasti u kvartet, kada im se priključi mali David koji pohađa glazbeni vrtić. Ivana je završila srednju glazbenu školu u Novom Sadu, a Marina u Subotici  i trenutačno su na Glazbenoj akademiji u Novom Sadu. Ivana je završila flautu, a Marina glasovir i tamburu a sada su na teoriji. Njihov otac u šali kaže kako će njegove kćerke biti profesionalci, a da je on profesionalac samo zbog činjenice da živi od glazbe. 

VIS »Antunići« je nastao iz ljubavi. U njihovom domu se uvijek nešto pjevušilo i sviralo, a pjevati u tri glasa uz pratnju tri akustična instrumenta je lijepo, ali se danas  sve rjeđe vidi i čuje. Ovaj obiteljski sastav je sudjelovao na sva tri dosadašnja festivala hrvatskih duhovnih pjesama u Subotici »HosanaFest«, a pojedinačno su  nastupali na Festivalu bunjevački pisama u Subotici, gdje je Emil 2002. godine pobijedio s kompozicijom »Pisma«, koju je otpjevao, a ujedno je autor glazbe i teksta. Kaže kako prilično rijetko sklada, a najteže mu je pisati tekstove jer je veoma samokritičan. No ipak, oni koji su čuli njegovu glazbu i tekstove mogli su se uvjeriti da je to itekako dobro i profesionalno odrađeno. Supruga Janja je ipak najveći kritičar i, kako kaže Emil, ona iz sjene vodi njihovo djelo.