Arhiv tekstova

Pedesetpetgodišnji Stanko Klecin iz Sonte, »Katica za sve« svoje, kako često sam kaže druge obitelji, Kulturno prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija«, veliki je veseljak i šeret, a svestran je majstor. Poslije završene osnovne škole ostvario je san mnogih malih Šokaca toga i ranijih vremena, izučio je zanat pekara. Jedva punoljetan, počeo je i raditi i tako zarađivati svoj kruh. U početku mu se to jako dopadalo, razumljivo zbog plaće, no, ubrzo su se pojavili za njega nerješivi problemi. Još tijekom sedmog razreda osnovne škole započeo je učenje sviranja tambure. 

TAMBURAŠ, PEKAR, TRA-VAR, MASER...: Pokraj folklora, bila je tu i svirka u kavanama i Stanko je spoznao kako se sve to ne uklapa s noćnim radom pekara. »Najteže mi je bilo ostaviti tamburu kad je najljepše. Istina, kad sam dobio plaću, bio sam glavni, no, to bi brzo prošlo. Nekada je kod pekara ponedjeljak bio slobodan dan, pa bih tako za vikend, kad je mojim dečkima bilo najljepše, ja imao najviše posla. Brzo sam našao rješenje u prekvalifikaciji i tako sam od pekara postao bravar. Kako su me od malih nogu zanimale novotarije, ova prekvalifikacija mi nije bila teška. Uposlio sam se u apatinskom brodogradilištu, gdje sam radio sve do potkraj devedesetih, kad sam zbog općepoznatih događanja i negativnog ozračja napustio poduzeće«, priča nam Stanko. Po odlasku iz poduzeća posvetio se proizvodnji ljekovitoga bilja i biljnih preparata, a mnogi tvrde i kako je izuzetno dobar maser. »Imam jednoga rođaka u Harkanju, Mađarska i kad sam ostao bez posla povremeno sam nalazio kruha u toj poznatoj banji. Radeći pomoćne poslove upijao sam svaki pokret masera. To me je privlačilo poput magneta, jednostavno sam u sebi osjećao neku energiju, koju je trebalo iskoristiti. I jako puno sam čitao. Sate i sate proveo sam uz stručnu literaturu i puno toga sam naučio. I za pripremu biljnih preparata i čajeva potrebno je proučiti dosta napisanoga, ni to mi nije bilo teško. Upražnjavajući ove aktivnosti upoznao sam jako širok krug ljudi i to je najveća vrijednost«, priča Stanko, dok nam pokazuje peć koju je sam izradio. U svojoj skromnosti ne hvali se vlastitim izumima u praksi primijenjenima u njegovom kućanstvu. Sam je radio peći za grijanje, a u dvorištu je vidljiva zidana peć, koju je izradio jesenas. Pokazuje nam obje i objašnjava kolike uštede u grijanju kuće postiže. »Za mene je svaka novotarija izazov. Dugo sam ‘lupao glavu’ oko grijanja i konačno sam zamislio, a kasnije i realizirao zamišljeno. U oklop od debelog lima uzidao sam opeke i to blatom od žute zemlje, sa sistemom protoka zraka poput onoga primijenjenog u kaljevim pećima. Rješenje se pokazalo dobro, toplotna energija se ne gubi bespotrebno, tako da imam jako dobro grijanje uz minimalnu potrošnju ogrjeva. Peć u dvorištu, krušnu, bez koje se nije moglo zamisliti ni jedno staro šokačko kućanstvo, sazidao sam jesenas. Nekoliko godina sam, obilazeći teren, gdje god je bilo uščuvanih, ili bar ostataka, analizirao stare peći podunavskih Šokaca. Zaključio sam kako ne postoji nikakav jedinstven model, nego je veličina i trajnost peći ovisila o imovnom stanju gazde kojemu je zidana. Ovo je modificirana ‘švapska peć’, rađena opekom starog formata, kakve su zidale Švabe, ali i jako rijetki imućniji Šokci. Za razliku od švapske peći, šokačka sirotinja je zidala manje, jednostavnije, najčešće od cerpića. Prvo bi se ozidao fundament, nasula bi se i nabila žuta zemlja, a onda bi se cijela površina prekrila cerpićom i malo debljim slojem blata i to bi bio pod ložišta. Dozidao bi se svod i dimnjak i poslije sušenja peć bi se rabila. Zidalo se blatom, u koje se kao vezivni materijal dodavala svinjska dlaka i pljeva«, objašnjava Stanko.  

TAMBURE: I ne samo da svira, nego i popravlja tambure, a i izrađuje nove. »Svoje prvo glazbalo napravio sam u šestom razredu. Bila je to primitivna električna gitara, ni nalik glazbalima, ali mojoj sreći nije bilo kraja, kad bih je uključio u radio, davala je nekakve zvuke. Ovoj pasiji ozbiljnije sam se posvetio po povratku s vojnog roka. Znanje sa ‘krao’ od drugih, pročitao sam puno literature, a tzv. ,tajne posla, otkrio sam kroz godine vlastitoga iskustva.  Svoj prvi prim, izrađen prije tridesetak godina od trešnjevoga drveta poklonio sam bratu, on ga i danas čuva. Za izradu kvalitetnoga glazbala jako je bitan odabir drveta i kvaliteta pomoćnih materijala. Svakako, bitan je i postupak obrade odabranog drveta, no, to su već one male ‘profesionalne tajne’ svakoga od nas. Osobito mi je zadovoljstvo što se i danas svira na glazbalima izrađenim mojim rukama čak na drugom kontinentu. Još prije rata, po porudžbini, jedan prim izradio sam za jednu folklornu skupinu u Čikagu, USA, a drugi za jednu mađarsku skupinu u Torontu. Popravke radim stalno. Prije rata puno glazbala su mi na popravku donosili glazbenici iz Slavonije i Baranje, danas mahom iz ovoga dijela Bačke«, objašnjava Stanko. Danas je član KPZH »Šokadija«. Svira u novom tamburaškom sastavu, po potrebi popravlja glazbala i na ostale širi zarazu pozitivnoga ozračja. Na dragovoljnim akcijama oko uređenja Doma Šokadije redovit je, a često se zna pokazati i svojim umijećem u pripremi starinskih jela. »Zanima me sve iz naše prošlosti, tako da su mi poznata i mnoga starinska jela, pa nastojim u svakoj prigodi to znanje i pokazati. Ukoliko volite dah prošlosti, navratite koji put u dom Šokadije, nećete se pokajati«, priča Stanko ispraćajući me, po starom šokačkom običaju, do ulice.