Arhiv tekstova

U središtu Stanišića, pokraj osnovne škole »Ivan Goran Kovačić«, nalazi se crkva izgrađena u renesansno-baroknom stilu. Crkva je izgrađena 1815. godine i posvećena je Imenu Marijinom. Sagrađena je pod patronatom barunske obitelji Redl od Rastine.

Barunska obitelj Redl je koncem 18. i početkom 19. stoljeća imala 20 tisuća jutara zemlje na području sadašnjih mjesta Stanišić, Rastina i Aleksa Šantić. Budući da je u posjedu Redlovih bio veći dio stanišićkog atara oni su imali obvezu izgraditi crkvu.

U prvobitnoj zamisli trebala je biti izgrađena s dva tornja. Iz nepoznatih razloga tornjevi su izgrađeni samo do visine oluka, a kao iznuđeno rešenje dignut je mali toranj s dvjema bočnim terasama (to je najlakše uočljivo u nerazmjeru broda i tornja crkve). Zahvaljujući toj okolnosti katolička crkva ima netipičnu arhitekturu koja je jedinstvena u cijeloj Vojvodini. 

Crkva je zvona dobila 1930. godine, a do tada su korištena neobična drvena klepetala.

Ispod crkve se nalazi kripta u kojoj su sarkofazi s posmrtnim ostacima barunske obitelji Redl koji su tu pokapani do konca Prvog svjetskog rata. Potpadanjem ovih krajeva pod vlast Srbije obitelj je izgubila svoje posjede i daljnja im je sudbina nepoznata.

Zanimljivost je kako u kripti postoji ćup u kojemu je srce baruna Redla koji je izgradio crkvu.

Prozori su ukrašeni vitrajima s likovima svetaca. Na nosećim stupovima su slike koje opisuju život Isusov od rođenja do raspeća. Prostor iza oltara krasi monumentalna slika mađarskog slikara Karolja Jakobeyja »Djevica koja blagosilja sve slojeve«.

Brod crkve je dugačak 45, a širok 20 metara. Toranj je visok 17 metara.

Crkvene orgulje su u fazi restauracije koju provodi majstor Đerđa Mandića. Derutna fasada vapi za obnovom.

Sama crkva ima velik turistički potencijal. Svake godine ju pohodi nekoliko autobusa posjetitelja podrijetlom Švaba protjeranih iz sela nakon Drugog svjetskog rata. Isti su izrazili želju obnoviti župni dom od kojega bi napravili kulturno-istraživački centar. Naročito im je to značajno stoga što je crkva u vrijeme Redlovih bila središtem okupljanja za sva okolna mjesta u kojima su živjeli.

U crkvi službu daje svećenik Antal Agady iz Lemeša, koji dolazi jedanput tjedno. Na misu  dolazi dvadesetak ljudi, a crkva je puna samo za polnoćku i Uskrs. Tada su Hrvati u većini među vjernicima. Za vrijeme komunizma Hrvati-kolonisti nisu dolazili u većem broju. Danas bi jedan od razloga nedolaska vijernika mogao biti taj, što se misi samo na mađarskom jeziku (u selu je nekad pučki naziv bio »mađarska crkva«). Hoće li budućnost donijeti nešto novoga vidjet ćemo...