Arhiv tekstova

Umirovljeni građevinski djelatnik šezdesetdevetgodišnji Antun Krstin danas živi na periferiji Sonte, dijeleći toplinu i tišinu svojega doma sa sinom Željkom. Kako sam kaže, građevinski poslovi su mu u krvi, bogato naslijeđe Šokaca u duši. »Na građevini sam zaradio i mirovinu, no, to mi je bila profesija, no, oduvijek me je privlačila stara gradnja. Još u djetinjim danima volio sam promatrati gradnju naših nabijača. Kao očaran upijao sam svaki potez majstora i  čudio se kako iz ničega nastaje nešto. Prolaskom godina raslo je i moje zanimanje za građevinu i eto, na njoj sam i mirovinu dočekao«, prisjeća se majstor Antun davnih dana. Kuća u kojoj stanuje sa sinom Željkom odiše toplinom. Dvorišni objekti rađeni su pedantno, a ukoliko im se približite, uočit ćete rukom tesanu drvenariju i rukom rađena vrata na svakom od njih. 

RUKE ZLATA VRIJEDNE: »Željko je ostao sa mnom, dvojica starijih su sa svojim obiteljima u Hrvatskoj. Svu drvenariju koju vidite u kući i u dvorištu, uradio sam svojom rukom i s velikim strpljenjem i ljubavlju. Ozidao sam i sve dvorišne objekte, onako po svojem ćefu, za svoju dušu«, kaže Antun. U mnogim sonćanskim domovima postoji bar jedan dio urađen Antunovom rukom. Uradio je mnoge ljetne kuhinje, dvorišne objekte, ograde, kapije, peći i što sve ne. »Jako su zanimljive naše ljetne kuhinje stare gradnje. U selu ih ima još dosta, međutim onih, najstarijim stilom građenih, jako malo, a većina je u očajnom stanju. Pravo mi je zadovoljstvo kad me netko pozove zbog restauriranja takvoga objekta. U tom poslu nema suvremenih materijala, nema niti žbuke, ni raznih lijepkova, šamota ili staklene vode. Samo blato, cerpić ili, eventualno, opeka staroga formata«, priča Antun. U »pridnjim« dvorištima kuća nabijača u srednjoj fazi počele su se graditi ljetne kuhinje, obično pored ambara. Za razliku od kuće, nisu građene od naboja, nego su zidane, najčešće cerpićem, rjeđe opekom staroga formata. Blatom se i zidalo i »mazalo«. Blato se mijesilo od žute zemlje, pljeve i vode. Moralo je imati određenu gustinu i biti dobro razrađeno, a najkvalitenije je bilo ukoliko bi nekoliko dana odležalo, uz  povremeno  premješavanje. Kako se u toj fazi u kući više ne prakticira gradnja otvorenog ognjišta, ono se gradilo u ljetnoj kuhinji. Pored ognjišta, gradila se i zidana krušna peć. Ova peć zidala se tako što je cijela bila smještena s vanjske strane zadnjeg zida, jedino je otvor ložišta s vratima bio smješten s unutarnje. »Već pri zidanju ljetne kuhinje na zadnjem zidu se ostavljao otvor za krušnu peć. U suprotnom kutu odmah se zidao i dimnjak od otvorenog ognjišta, koji je istodobno služio i kao pušnica za usoljeno meso. U većini slučajeva radi uštede materijala pravio se krov ‘na jednu vodu’ rjeđe na dvije. Ljetna kuhinja, zbog opasnosti od požara, nije se pokrivala trskom, nego  biber-crijepom.  Raduje me da je sve više Sonćana koji žele revitalizirati ove objekte i tako bar dio naše bogate baštine oteti od zaborava«, priča majstor Antun. 

LJUBAV PREMA KORIJENIMA:  Ovaj veliki zaljubljenik u tradiciju Sonte jedan je od najstarijih članova Kulturno prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija«. Redovit je na dragovoljnim radnim akcijama u Domu Šokadije, često pomaže i svojim iskustvom i idejama. Član je literarnog odjela, a od prošle godine sudionik je »Lire naive«. Ljubav prema korijenima i ljubav prema bačkoj ravnici pretočio je na papir na svoj pučki način. »Dopada mi se ono što radi ‘Šokadija’ i to me je privuklo u članstvo. Dom Šokadije kojega ćemo, nadam se, privesti namjeni, velika je etnološka vrijednost, a na moju veliku žalost, dobar dio Sonćana ili ne zna za ovu ideju, ili ne vjeruje u nju. Moramo biti ustrajni i našim potomcima ostaviti opipljive tragove postojanja mnogih generacija Šokaca u ovom mjestu. Godinama unazad, pomalo i pišem, onako, za svoju dušu, a ljetos su me moji ‘Šokadinci’ natjerali na sudjelovanje u ‘Liri naivi’, kojoj je ‘Šokadija’ bila domaćin. Nisam se pokajao, vidio sam da pišu i mlađi i stariji od mene. A vidio sam još nešto što me je ohrabrilo za dalje pisanje. Većina poput mene piše onako pučki, srcem i dušom, piše o temama o kojima pišem i ja, piše i istim stilom. I treba tako! Valjda će i zbornici ‘Lire’ u budućnosti doći u ruke nekog od naših potomaka, pa će i na taj način postojati pisana ‘svjedodžba’ o našem postojanju i našem radu na očuvanju kulturološkog, vjerskog i nadasve nacionalnog bitka naše zajednice na ovim prostorima«, završava svoju priču majstor Antun.