Arhiv tekstova

Robert Roklicer rođen je 1970. godine. Upisao je Akademiju dramskih umjetnosti, a od 1995. do 2000. radio je u novinarstvu. U tom razdoblju mnoge njegove kritike i eseje prenose eminentne tiskovine diljem svijeta (primjerice »Le Monde«). Objavio je dvije knjige pjesama »Underground« i »O čemu pričaš«, no pozornost šireg kruga čitatelja privukao je zbirkom priča »Kako se ubiti«. U predgovoru te knjige stoji kako se Roklicerovo pisanje može smjestiti u »underground« književnost, pri čemu ga se uspoređuje s Charlesom Bukowskim. Sam autor  ne krije da se uvrgao na tog velikog pisca jer, baš poput njega, šokira tematikom i stilom, privlači lakoćom pripovijedanja i sve podvlači sirovim humorom.

Ove je godine Robert Roklicer čitateljima ponudio novu zbirku priča pod naslovom »Oprosti, a i ne moraš«. Po vokaciji pisac, ali  ujedno i glumac, scenarist i novinar, gotovo da je svaki od ovih segmenata ugradio u priče koje nas neće ostaviti ravnodušnim. Pogovor zbirci, koja ima dvadeset tri priče, napisao je urednik Josip Mlakić, naglašavajući kako su Roklicerovi likovi »izgubljeni i dezorijentirani« te okarakterizirani uglavnom »minornim i neočekivanim detaljima«.

»Oni funkcioniraju tek po inerciji jer su u sumanutom kruženju odavno izgubili volju za životom«, napominje Mlakić, dodajući kako su to osamljenici, unatoč prijateljima koji se uvijek nađu kad treba potrošiti lovu. Po Mlakićevim riječima, autoru je uspjelo stvoriti dobru prozu koja oponaša stvarnost.

CINIČNI REALIZAM: A ta stvarnost, koja izrasta ispod pera autora, opet će nas podsjetiti na Bukowskog. Ona doživljava preinaku na originalan i autoru svojstven način, ne izgubivši pri tom ništa od autentičnosti i svojevrsnog ciničnog realizma koji obilježava njegove priče. U Roklicerovoj stvarnosti egzistiraju likovi s ruba života, oni koje se olako svrstavaju pod različite zajedničke nazivnike često pejorativana značenja. Sav apsurd zamislivih životnih situacija i pojavnosti, za kakve nisu nužno potrebna opskurna mjesta da bi se naglasila njihova težina i sirovost, izvlači iz protagonista ono najdublje i najskrivenije, prikazujući bit pojedinca koji traži svoje mjesto pod suncem.

Sve to ispripovijedano je jednostavnim jezikom i lakoćom koji omogućavaju da se kroz tkivo teksta krećemo bez većih napora, stvarajući tako pretpostavku za osebujni doživljaj. Fabulu obogaćuje humor natopljen crnilom koji će se pojaviti onda kada ga najmanje očekujemo, pružajući tako otpor apsurdu i bezizlaznosti današnjeg svijeta. Naslovna pripovijetka, primjerice, započinje na sljedeći način:

»Negdje duboko u sebi, zakopano između debeloga i slijepog crijeva, znao sam. Znao sam kao što majka zna čije je njezino novorođenče; ne nekoga zalutalog vodoinstalatera koji ju je pričepio između kade i veš-mašine, već ćelavog bankarskog službenika s kojim je već dvije godine u braku. Nitko me nije mogao uvjeriti da sam u krivu, a najmanje ona sitna, siva kašica u mojoj glavi koju liječnici, od milja, nazivaju mozgom. Znao sam da će Magdalena pasti, isto kao što je Tito, četrdeset i neke, znao da Prozor mora pasti.«

LAKOĆA PRIPOVIJEDANJA: Poslije takvog uvoda »logika ruke« sama će voditi priču očekivanom trasom, oblikujući je na način u kojem kritika uočava tri osnovne kvalitete ove zbirke. »Lakoću pripovijedanja, humor i nepretencioznost« odrednice su što obećavaju zanimljiv književni tekst do samog kraja. 

»Ta kvaliteta ukazuje na rođenog pripovjedača kojemu se rečenice, barem naoko, same slažu, a njihove su veze i predmetne i leksičke – to je kvaliteta koju nazivamo gustoćom teksta – pa reproduktivnu liniju progresije čini harmonija jezične razine s fabularnim namjerama. Pisac ujedno dobro razumije kada se s lakoćom kazivanja ne smije pretjerati jer svaka suvišna riječ u takvom stilskom postupku može voditi samo prema destruktivnome i disharmoničnom spoticanju.«

Svojevrsni alkoholni eskapizam također je jedan od obilježja ove zbirke, ali niti on nije posvema nalik onome što smo u literaturi već imali prigode susresti. Iako i na tom planu  usporedba s Charlesom Bukowskim svojevrsna preporuka onim čitateljima koji vole takvu vrstu literature, valja reći da Robert Roklicer ipak ne ide toliko daleko. Knjiga je zato preporučljiva za čitanje i onima koji nisu odveć veliki ljubitelji samog Bukowskog, ali itekako preferiraju životne tekstove, odnose zamršene u svojoj jednostavnosti i neponovljive u sučeljavanju sa svakodnevicom.