Arhiv tekstova

Budući da se opća znanja i predodžbe o nacionalnim i etničkim manjinama u Europi najčešće stječu preko vijesti, povod kojima su manjinski sporovi manjega ili većega intenziteta, većina prosječnih Europljana najčešće čuje za manjine srednje i istočne Europe te Balkana. Međutim, ni zapadnoeuropske zemlje, kao stabilne demokracije, nisu ni izbliza tako etnički heterogene, kako se to obično drži, ali se zbog civiliziranijeg artikuliranja manjinskih pitanja (kao i zbog poodmakle asimilacije!) o manjinama u ovim zemljama manje zna. 

Upravo stoga je, u pokušaju da se pitanje Bretonaca, jedne od desetak autohtonih francuskih manjina, učini dostupnijim svijetu, prije nekoliko godina izdana džepna knjiga na engleskom »Povijest Bretanje : Bretonsko motrište« u nakladi Yoran Embannera iz bretonskoga mjestašca Fouenant (franc. Fouesnant). O razlozima za njezino izdavanje jasno govore riječi nakladnika iz proslova – to nije samo francusko prešućivanje bretonske povijesti, nego i još uvijek žive zabrane proslave bretonskih obljetnica: »Iz Pariza, izgleda da je povijest Bretanje subverzivna. Dobar razlog da se ona nauči.«

OD POVIJESTI DO DANAS: Knjiga je podijeljena u nekoliko desetaka kratkih poglavlja u kojima je izložena povijest Bretanje od doseljavanja Bretonaca na kontinent pa do najnovijega doba. Bretonci su narod keltskoga podrijetla, poput Velšana, Škota i Iraca. Potječu s poluotoka Cornwalla, na jugoistoku britanskoga otoka. Poluotok Armoriku, zapadnofrancusko područje danas znano kao Bretanja (franc. Bretagne, bretonski Breizh, engl. Brittany), naselili su u V. st. prije Krista. Tijekom srednjega vijeka postojalo je Bretonsko vojvodstvo, a najpoznatija je vladarica vojvotkinja Ana (1477.-1514.). Kao posljednjim velikim feudalnim područjem, francuski kraljevi su konačno zavladali Bretanjom 1532. kada je bretonski feudalni sabor odlučio ući u uniju, uz zadržavanje bretonskih feudalnih povlastica. Za Francuske revolucije bila je središte rojalističkoga pokreta »chouansa«, a provođenje jakobinske ideje o »jednoj i nedjeljivoj republici« Bretanju je pretvorilo u tek jednu od francuskih provincija. Uz uzajamne animozitete Bretonaca i centralističkoga Pariza, u XIX. st. nastaje bretonski regionalni pokret – kulturološki i ograničen uglavnom na plemstvo i svećenstvo: kodificiran je bretonski jezik, izdaju se bretonski rječnici i gramatike, nastaje književnost na bretonskome, formirano je niz kulturnih društva… No, istodobno, u duhu centralističke tradicije »Grande nation«, ne samo da je Bretanja politički podijeljena na pet departmana s umjetnim granicama, već su izbrisane i tradicionalne dijecezanske granice koje su uklopljene u departmanske, sve u pokušaju i da nestane i samo bretonsko ime. Od konca XIX. st. počinje formiranje bretonskih regionalnih stranaka, kojih je do danas bilo nekoliko desetaka. 

»DVOSTRUKO FRANCUZI«: U I. svjetskom ratu poginulo je oko 22 posto unovačenih Bretonaca (120-150.000 osoba), što je bilo znatno više od francuskoga prosjeka, a dvostruko više od pariškoga. Zato je na Mirovnoj konferenciji, predsjednik Bretonske regionalističke unije predao peticiju 800 uglednih Bretonaca (među kojima je bio i generala Foch, heroj Verdunske bitke 1916.) s namjerom da, na temelju proklamiranih principa o samoodređenju američkoga predsjednika Woodrowa Wilsona, sami sebe predstavljaju na mirovnim pregovorima, na što su francuske diplomate cinično odgovorile: »Dakle, vi ste dvostruko Francuzi!«. Između dva svjetska rata nekoliko bretonskih političkih organizacija promovirale su regionalističke i separatističke ideje, a potaknuti negativnim iskustvom s francuskom vlašću koja im je zatirala identitet, za njemačke okupacije dio Bretonaca bio je na strani Njemačke. 

Poslijeratne posljedice toga bile su očekivane: u prvo vrijeme politička ubojstva bretonskih aktivista, a poslije tihi progon svega bretonskoga, čak i tradicionalnih glazbenika. U školama je pod prijetnjom batinanja bilo zabranjeno govoriti bretonski, zabranjene su bile tradicionalne crno-bijele bretonske zastave, a još i za predsjednika Pompidoua početkom 1970-ih bila je zabranjena bretonska naljepnica BZH (skr. Breizh). Poslije rata došlo je i do velikih promjena na gospodarskome planu: tradicionalna bretonska zanimanja ribarstvo i stočarstvo slabe, dok se razvija industrija, osobito agroindustrija. No, kulturološku cenzuru više nije bilo moguće provoditi pa dolazi do prave male bretonske renesanse: razvija se književnost na bretonskome, a veliku popularnost doživljava tradicionalna keltska glazba. Godine 1977. otvara se prvi vrtić na bretonskome, tri godine kasnije osnovne škole, a 1988. prva srednja škola, koje sve čine sustav »diwan« (»zametak«) škola koje je 2004. pohađalo 9668 učenika (spram 1000 učenika 1990. godine). Godine 2000. utemeljen je TV Breizh, raste broj internetskih stranica na bretonskome… Knjiga završava esejom »Nedovršene nacije« o bretonskome identitetu.

Za razliku od teških vremena sve do najbliže prošlosti, i unatoč tomu što Bretanja ni danas nije posebna upravna jedinica već je raspačana na umjetne departmane koji obuhvaćaju i nebretonska područja, danas se bezbroj naljepnica BZH nalazi po autima Bretonaca, na jarbolima u dvorištima i na mjesnim uredima vijore se bretonske zastave, nazivi mjesta su dvojezični, a govornici bretonskoga (koliko ih još ima) otvoreno ga koriste! Sve u svemu, priča o Bretanji i Bretoncima izuzetno je zanimljiva već sama po sebi, a neizbježno se nameću i usporedbe s poviješću vojvođanskih Hrvata, kao posljedica zajedničke sudbe svih nacionalnih manjina.