Arhiv tekstova

U Kapeli mira u Srijemskim Karlovcima u nedjelju je održana svečana proslava povodom obilježavanja 310 godina od potpisivanja Karlovačkog mira. Ovaj mirovni sporazum zaključen je 26. siječnja 1699. godine, nakon dugih pregovora u Srijemskim Karlovcima poslije završetka Velikog bečkog rata (1683.-1699.) između tadašnjih velikih sila sudionica u ratu – Kršćanske alijanse (Austrija, Poljska, Venecija i Rusija) i Turske, uz posredovanje Engleske i Nizozemske. Po prvi put u službenoj svjetskoj diplomaciji korišten je okrugli stol za pregovaranje. 

Na središnjoj proslavi ove značajne obljetnice nazočni su bili veleposlanici zemalja sudionica i posrednica u potpisivanju Karlovačkog mira, predstavnici Vlade Republike Srbije i Izvršnog vijeća Vojvodine, Općine Srijemski Karlovci, crkveni velikodostojnici i drugi ugledni gosti.

U ime Vlade Srbije nazočnima se obratio potpredsjednik Vlade za europske integracije i ministar za znanost i tehnološki razvoj Božidar Đelić, koji je rekao kako je Karlovački mir pokazao zašto je mir apsolutna vrijednost.

»Karlovački mir je omogućio našem narodu započinjanje teškog, ali plodnog puta obnove naše državnosti, preko organizacije Crkve, otvaranja prve obrazovne institucije. Potpisivanje ovog dokumenta značajan je europski povijesni moment, ali i važan moment za naš narod«, rekao je Božidar Đelić. »Istovremeno moramo primijetiti kako su oko ovog okruglog stola bile velike sile, ali da tada nije bilo predstavnika našeg naroda. I odatle dolazi jedna velika pouka, a to je da moramo voditi državotvornu politiku koja će osigurati da naši predstavnici uvijek budu oko onog okruglog stola gdje se  odlučuje o našoj budućnosti. To znači da moramo voditi takvu politiku da uvijek budemo oko okruglog stola u New Yorku, u dvorani Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, u dvorani Kremlja kada se razgovara i raspravlja o energetskoj sigurnosti i budućnosti našeg kontinenta, i ponajviše oko okruglog stola Europske komisije, gdje će jednom sjediti i predstavnik Srbije, jedan srpski komesar, ali i europski komesar koji će braniti ne samo naše interese, nego zajedno sa svim drugima nacijama ovog kontinetna graditi zajedničku mirnu budućnost Europe.«

U ime vojvođanske vlade nazočne je pozdravio i obratio im se Bojan Pajtić sljedećim riječima: 

»Koliko je mrtvih potrebno da se više ne ubijamo? Davno nas je to pitao Albert Camus, a mi još uvijek ne znamo odgovor. Ne znamo ga, jer živimo u svijetu u kojem postoji izraz ‘pravedni rat’. U svijetu u kojem su ljudska prava ponekad opravdanje za mučenja, a demokracija razlog zbog kojeg se ubijaju civili. U svijetu u kojem se sloboda štiti tako što se ograničava. U svijetu u kojem između prijatelja i neprijatelja ne postoji ništa u sredini. U svijetu u kojem naše i njihove ne dijeli argument, nego minsko polje.

Koliko je mrtvih potrebno da se više ne ubijamo? Ne znamo, jer se za svako zlo djelo uvijek nađe – dobra riječ. Za svaku smrt – viši razlog. Za svakog zločinca – herojstvo. Za svakog ludaka – pametno obrazloženje. Homo sapiens naseljava Europu dvadesetak tisuća godina. Smije li itko tvrditi da smo danas bolji i humaniji? Jesmo li bolji ako preciznije pogađamo metu? Jesmo li humaniji ako imamo humane bombe? Naša civilizacijska opna tanka je i ranjiva. Trgovci oružjem bogatiji su od trgovaca hranom. Pohlepa je jača od vjere. Strah je jači od povjerenja. Koliko prošlog desetljeća, na ovim našim prostorima bjesnio je rat. Ružan i prljav rat, kao i svi ratovi. I još su neke ubojice na slobodi, i još su neki spremni braniti one koji su nam nanijeli najveću sramotu u povijesti.

Pa, ako su mogle prije 310 godina Turska, Austrija, Rusija, Poljska, Venecija, Nizozemska i Engleska sastajati se 36 puta dok ne zaključe mir, možemo li išta iz toga naučiti? Nikad nije prekasno započeti rat i nikad nije prerano zaključiti mir.

Zato ovdje, na mjestu gdje se prvi put sjedilo za diplomatskim okruglim stolom, predlažem da Kapelu mira ubuduće zovemo Europska kapela mira. Kao spomen na povijesni mirovni proces, kao simbol povijesnog strijemljenja Europske Unije kao najvećeg svjetskog mirovnog projekta. Jer, kao što netko započinje rat, netko mora započeti mir.«

Na proslavi su nazočni bili veleposlanici Austrije, Nizozemske, Njemačke, Turske, Velike Britanije, Ruske Federacije, Bugarske, Crne Gore, Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Poljske, te brojni državni i pokrajinski dužnosnici.