Arhiv tekstova

Svečanim otvorenjem prostorija Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici simbolički je označen službeni početak rada prve profesionalne ustanove hrvatske zajednice na području kulture, koja je utemeljena prošle godine. Djelatnicima Zavoda predstoji rad na stvaranju suvremene i reprezentativne ustanove kulture Hrvata u Vojvodini. Kako je najavljeno, aktivnosti Zavoda odvijat će se na više polja – od znanosti, preko književnosti, do rada na izradi bibliografije i ustrojavanja arhiva. Otvorenje Zavoda je važan događaj za hrvatsku zajednicu. Osim očuvanja kulture hrvatske zajednice, bilježenja i predstavljanja kontinuiteta rada hrvatskih umjetnika, stvaralaca, znanstvenika i udruga kulture, dragocjeno je što će Zavod promicanjem kulture hrvatske zajednice omogućiti i drugim zajednicama uvid u bogatstvo, specifičnosti i postignuća naše kulture. To jest važno, jer znamo da nepoznavanje stvara nerazumijevanje, nezainteresiranost, nebrigu i odbojnost. 

Spomenuti kulturni kontinuitet ima krucijalni značaj. Kulturno blago govori o bivanju i činjenju, duhovnoj i simboličkoj dimenziji i o identitetu nas samih. Često možemo čuti poštapalicu kako je svatko zamjenjiv. Je li to baš tako? Upravo kulturni kontinuitet ukazuje, među ostalim, da to nije tako iz jednostavnog razloga – kulturni kontinuitet ne bi postojao u tom slučaju. Naravno, niti jedan čovjek na ovome svijetu nije zamjenjiv. Tko to ne razumije, nema svrhe niti mu objašnjavati. Čini se veoma pogubnim što se u naše vrijeme takvom poštapalicom ljudi pokušavaju svesti na ikonice na ekranima kompjutora kojima se označava brz pristup raznim programima. Razarajuća poruka te poštapalice nekima je čak i uvjerenje da to jest tako. Takvo što nije specijalitet postmoderne epohe, takvo se uvjerenje provodilo u praksi i u ne tako davna vremena, a eskaliralo je ponovno ideologijom postmoderne, zagovorom i rastakanjem centra, radi kvazi-glorifikacije rubova, koji su bez čvrstog centra doista postali zamjenjivi u svakom trenutku.

Oni krajnje siromašni sigurno se ne bave razmišljanjem o ovim temama. Njima je potrebna hrana. Možda je to teško shvatiti onome, tko nikada nije bio zaista gladan. Kažem – možda. Ovoga tjedna obilježen je Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Poznajem jednog bivšeg logoraša mučilišta Dachau. On zna što je glad. Kaže da se to riječima ne može opisati. I doista, riječi se ponekad čine nemoćnima pred užasom. Ipak, poezija se i dalje piše.