Arhiv tekstova

Otomanska je armada »kapiju kraljevine« Petrovaradin osvojila 27. srpnja 1526. godine i nakon četiri dana, 1. kolovoza započela je opsadu najznačajnijeg utvrđenog grada srednjovjekovnog Srijema – Iloka, kojeg je branilo 600 najamnika, većinom Hrvata, koje je »angažirao«, bolje rečeno platio Papa preko svog nuncija Burgia. O Iloku u svom izvješću Papi, Burgio piše: »Ilok je dva puta veći (teritorijalno, op. aut.) nego Petrovaradin, ali nije tako snažan i nemoguće je da izdrži opsadu.« Turski povjesničar Ferdi pak piše: Ilok spada među čuvene i značajne utvrde Kraljevine Mađarske, njegovi zidovi i kule su toliko visoki, a jarkovi toliko duboki, da onaj tko upadne u jarkove ne može odande ispuzati i nemoguće je popeti se na njegove tornjeve.« Turski pisac, kako su oni obično činili, veliča značaj i snagu osvojenih utvrda, da bi se time istaknula hrabrost i odvažnost turskih ratnika koji su ih osvojili (možemo to smatrati »svojevremenim marketingom«). Istina je bila kao i obično između ovih dviju ocjena.

 

Tijek opsade i sudbina grada

 

Po površini koju je zauzimala, iločka je utvrda stvarno bila velika, zauzimala je 5,65 hektara i bila je veća nego srednjovjekovni Split ili Trogir. Zidove je ojačavalo sedam okruglih tornjeva i šest četverokutnih bastiona. Ulaz u grad sa zapadne strane ojačavala su dva tornja i veliki okrugli niski »barbakan« sposoban da s njega djeluje topništvo. Opsadu je započeo veliki vezir Ibrahim s oko 15-20 tisuća vojnika i 150 topova raznih kalibara iz kojih su danonoćno dejstvovali na grad s kopna i s turskih šajki, ukotvljenih na obali Dunava. Za to doba veliko topništvo bilo je sposobno za 8-14 dana razrušiti dio zida i omogućiti pješadijskim kolonama da jurišaju na branitelje. Sudeći po ostacima utvrde, Ilok je bio suvremenije utvrđen, u odnosu na većinu okolnih kaštela, i da je imao više branitelja, možda bi duže izdržao i opsadu. Po svemu sudeći, stanovnici, građani, nisu sudjelovali u obrani, kao u slučaju Beograda, tako da je malobrojna posada bila  primorana na danonoćnu službu, za odmor skoro nisu imali vremena, a neprestana kanonada ih je iscrpljivala (to je bio i jedan od ciljeva napadača). Iscrpljenost i pretrpljeni gubici doveli su do toga da nakon tjedan dana odustanu od obrane i prepuste grad Turcima 8. kolovoza. Kemal pašazade (spomenuli smo ga u prethodnom nastavku) o Iloku kratko piše: »U grad Ilok mudri padišah (sultan) je postavio iskusnog komandanta, i kao u slučaju čvrstog Perovaradina, grad su čuvali hrabri vitezovi, koji su bili opskrbljeni svim potrebnim oružjem i zalihama. Crkve koje su podignute nevjerničkim idolima, pretvorene su u mošeje«. Desetak godina kasnije biskup Antun Verančić piše kako »Turci pomno čuvaju Ilok«. O tome svjedoče i slike s početka XVII. stoljeća.

 

Vojska hrvatsko-mađarsko-češkog kralja nikako da se okupi

 

»Vojska kralja Ludovika II.« konačno je krenula 20. srpnja iz Budima, s oko 4000 plaćenika, ali vrlo polako su napredovali, jer se plemstvo i njihova oružana pratnja sporo priključuju, usprkos tome što više nemaju isprike, jer je u boj krenuo i sam kralj. Poslije predaje Petrovaradina vojska je tek 50 km udaljena od glavnog grada kod mjesta Tolne. Sultanu Sulejmanu se pak žuri, pošto ima dobre obavještajce, on zna kako prema kraljevom logoru hitaju tri značajnije vojske – Krsto Frankopan (predviđeni glavnokomandujući) je krenuo iz Zagreba s hrvatskom vojskom usput skupljajući i Slavonce, erdeljski vojvoda Ivan Zapolja se ulogorio kod Segedina s oko 20.000 ljudi i čeka upute, Juraj Brandenburški, kraljev nekadašnji odgojitelj, s oko 10.000 čeških plaćenika nalazi se kod jezera Balaton. Svi oni šalju poruke kralju da bez njih nikako ne započne sukob s Turcima. Sulejman je 14. kolovoza već kod Osijeka. Usput »osvaja bez borbe« 13 manjih utvrda, kako piše Đelezad Mustafa: »Nevjernci su tražili milost i tako su spomenute utvrde sa svim svojim posjedima priključene u sastav od Boga čuvane imperije.« Kod Osijeka se već i onda nalazio važni riječni prijelaz, koji je od 5. srpnja čuvalo nekoliko stotina hrvatskih i mađarskih vojnika, ali kad su vidjeli ogromnu tursku vojsku i oni su napustili utvrdu. Kako pišu kronike, »Sultan je velikom brzinom počeo graditi most preko Drave« i cjelokupna turska armada, niotkoga ometana, već se 22. kolovoza prebacila preko pretposljednje prirodne prepreke, Drave, zaobilazeći močvare Kopačkog rita, i još su samo trebali savladati močvare Karašice (kod Belog Manastira) kako bi stigli nadomak Mohača.