Arhiv tekstova

Iz svetopisamskih čitanja sedme vazmene nedjelje moguće je izvući više različitih poruka korisnih za vjerski život, između ostalog to su molitva i svjedočanstvo života.

 

Molitva

 

Evanđelje sedme vazmene nedjelje donosi početak Isusove molitve Ocu prije njegova rastanka s učenicima (usp. Iv 17, 1-11a). Naime, molitva je bila uobičajeni način njegove komunikacije s Ocem. O tome nam svjedoče sva četiri evanđelja. Isus se često povlačio u osamu na molitvu. I kao što je molitva Isusu bila uobičajeni način komunikacije s Ocem, isto vrijedi i za nas vjernike. Još kao djeca naučili smo uobičajenu definiciju molitve, da je ona razgovor s Bogom. I to ona u istinu jest. Kroz nju mi Bogu iznosimo sve što nam je na srcu, molimo ga, zahvaljujemo i kajemo se. Ali, i on nama progovara u tišini našeg srca. Kroz mir i sigurnost koju nakon molitve osjećamo Bog nam poručuje da je uz nas, da nas čuje i vidi te da se na njega u svim okolnostima našeg života možemo osloniti. 

Važan je moment da se Isus povlačio na osamu da bi molio. Osama je mjesto daleko od svega što može okupirati naše misli, što može odvući našu pozornost i omesti nas u razgovoru s Bogom. To je mjesto, ali i vrijeme u kojem se potpuno Bogu predajemo, u kojem smo samo ja i Bog, kada ne dopuštam nikom i ničem da me omete u osluškivanju onog što će mi Bog reći niti učiniti da ono što ja imam reći njemu izbrbljam na brzinu. Molitva je sveto vrijeme za svakog vjernika u kojem se događa susret stvorenja i Stvoritelja u međusobnoj ljubavi. Kroz nju Stvoritelj nam daje snagu da izdržimo težinu svakog novog dana, daje nam utjehu nakon teških trenutaka, snagu pred velike izazove, blagoslov za naše poslove. Zato svaki dan u vjernikovom životu započinje i završava molitvom uz zahvalu za obilje milosti koje Otac svakom od nas iskazuje. Bez tako prisnog kontakta s Bogom iskreni vjernik ne može zamisliti svoj život. 

I Isusu je molitva bila važna jer je njome bio povezan sa svojim Ocem, ali i, u ovom odlomku iz Ivanovog evanđelja, ona je dio njegove priprave učenika kada ostanu bez njega. Prije nego što se sami budu Ocu obraćali u molitvi Isus moli za njih: »Ja za njih molim… Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi« (Iv 17, 9. 11). U ovoj svojoj molitvi Isus ne moli za pojedince, nego za zajednicu, zajednicu svojih učenika iz koje će se razviti Crkva. Kroz nju Isus promatra poslanje svojih učenika u svijetu te tako ostavlja neku vrstu oporuke Crkvi. On od nje ne traži ništa drugo do vjernosti u ljubavi i zajedništvu: »da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi« (Iv 17, 21). Jedinstvo koje Isus očekuje je na svim razinama, počevši od obitelji, preko župne zajednice, sve do opće Crkve. No, takvo jedinstvo ne može se postići samo ljudskim silama, nego prije svega molitvom. Jer, ono je dar od Boga. Kršćani u svom životu trebaju težiti jedinstvu i za njega moliti, kao što i sve kršćanske crkve mole za jedinstvo, narušeno u povijesti mnogim ljudskim grijesima, znajući da ga same ne mogu nanovo uspostaviti, ali ga ustrajnom molitvom mogu od Boga izmoliti.

 

Svjedočanstvo

 

Molitva je i temelj svjedočanstva Isusovih učenika. Oni iz molitve crpe snagu za svjedočanstvo života koje nije uvijek lako, kao i sigurnost da patnja i muka nisu uzaludne. Sveti Petar u svojoj poslanici poručuje svim nasljedovateljima Kristovim: »Radujte se kao zajedničari Kristovih patnji da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati« (1Pt 4, 13). Radovati se patnji ne može netko tko je suviše vezan za ovaj svijet i svoj pogled ne usmjerava prema vječnosti. Patiti za kršćanske ideale bez usmjerenosti na vječno za čovjeka postaje besmisleno. Tko bi se izlagao tome a da ne vidi korist za sebe i bližnje. No, smislenost kršćanskog života i podnošenja tereta radi Krista može shvatiti samo onaj tko je s njim povezan. Ta se povezanost ostvaruje kroz molitvu i sakramente. Tada čovjek svijet više ne gleda samo očima tijela, nego očima duha i postaje mu jasno da živjeti onako kako nas Krist uči nije naporno i ponekad smiješno a bez ikakvog razloga, kako to tumači ovaj svijet, nego smisao svega pronalazi u vječnosti. Svaka patnja za Krista i ujedinjena s Kristovom dobiva smisao upravo po Kristu. Tako su živjeli prvi kršćani koji su radosno za njega davali svoj život te nam ostavili primjer da i mi radosno živimo i svjedočimo svoju pripadnost njemu.