Arhiv tekstova

Prošle nedjelje u evanđelju slušali smo o Tomi koji nije mogao povjerovati u Isusovo uskrsnuće dok nije vidio Uskrslog. Sličan primjer nalazimo i u dvojici učenika koji putuju iz Jeruzalema u Emaus (usp. Lk 24, 13-35).

 

PUT U EMAUS

 

Dvojica Isusovih učenika koji putuju u Emaus su dva razočarana čovjeka koji su velike nade i očekivanja polagali u Isusa, a sada im se čini kao da su iznevjereni. Oni su promatrali sva čudesa koja je Isus činio, slušali njegove propovijedi i vjerovali da je on obećani Spasitelj kojeg je Izrael iščekivao. Ali, nakon svih događaja u Jeruzalemu oni osjećaju gorčinu u svom srcu. Zato okreću leđa gradu u kojem su se sve njihove nade urušile Isusovim razapinjanjem i vraćaju se u sigurnost svakidašnjeg života kojeg su vodili prije nego što su upoznali Isusa. Tragična Isusova smrt baca u zaborav sve ono zbog čega su mu se divili, te svoje razočaranje ne mogu sakriti ni od stranca koji im se na putu pridružio: » A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela« (Lk 24, 21). Iako su i oni čuli vijesti o Isusovom uskrsnuću, ne vjeruju. Razočaranje koje osjećaju potpuno ih obuzima, pa radosna vijest o uskrsnuću njihovog Učitelja ne dopire do njihovog srca i oni je ne prihvaćaju. Žele se vratiti starom životu niti ne sluteći da će baš taj put povratka biti zapravo put u nešto novo, put u susret uskrslom Kristu.

Učenicima se na putu pridružuje stranac s kojim oni razgovaraju o događajima u Jeruzalemu te im tumači te događaje u svjetlu Pisama, kako su oni sastavni dio Božjeg plana spasenja. Taj stranac im je pokušao pomoći da prevladaju svoju nevjeru i razočaranje koje je obuzimalo njihovo srce. Isus ih nije prisiljavao da povjeruju kako je muka i smrt sastavni dio Božjeg spasenjskog plana, nego im ostavlja prostora da sami to prihvate i shvate da je njihov Učitelj doista očekivani Mesija. Iako nisu u strancu prepoznali Isusa, učenici ga ipak mole da ostane s njima kada su stigli do Emausa: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku« (Lk 24, 29). Budući da je prihvatio njihov poziv i ostao s njima uslijedilo je zajedničko blagovanje. I »dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju« (Lk 24, 30-31). Kada su ga prepoznali više ga nisu mogli zadržati sa sobom. Trebali su nastaviti živjeti od tog trenutka nezaboravnog iskustva blizine uskrslog Krista. To je trenutak koji je učvrstio njihovu vjeru i učinio ih svjedocima Kristovog uskrsnuća.

 

PREPOZNATI USKRSLOG

 

Slika puta dvojice učenika u Emaus slika je vjerničkog putovanja koje se sastoji od neispu-njenih očekivanja, razočaranja, potonulih nadanja. Međutim, iskustvo učenika nam pokazuje da je upravo u tim teškim trenucima Isus sa svojim vjernicima, iako ga oni odmah ne prepoznaju. Kada ljudska očekivanja isključe Božje svemoguće djelovanje i kada razum potisne vjeru čovjek upadne u krizu, iz takve krize rađa se nova vjera potpuno otvorena za Božje nedokučivo djelovanje. Vjera ne isključuje traganje i postavljanje pitanja, ali svako njeno traganje mora završiti u lomljenju kruha, tj. u euharistiji. I kao što je lomljenje kruha za dvojicu učenika bilo trenutak doživljaja Isusove blizine i trenutak promjene pravca putovanja, to je isto euharistija za nas. U njoj nam se nudi Isus, nudi nam svoju blizinu, razotkriva nam se i nudi da ga prepoznamo, te da osjetivši njegovu blizinu, mijenjamo pravac svoga života i budemo mu svjedoci. Nigdje se ne može na savršeniji način doživjeti Isusova blizina kao u euharistijskom slavlju, zato je euharistija neophodna za učvršćivanje vjere. Drugi vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi kaže da je euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskog života (usp. LG 11). Ona je mjesto ostvarivanja potpunog zajedništva s Kristom i s Božjim narodom. Tu nam se pod prilikama kruha i vina Krist trajno nudi da postane naš suputnik i prati nas na putu života, kako je to učinio s učenicima na putu u Emaus. Tako nam se na svakom euharistijskom slavlju iznova nudi da doživimo ono što su doživjela ova dva učenika. Potaknut ovim evanđeljem papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici o euharistiji »Ecclesia de Eucharistia« poručuje kako u svakom euharistijskom slavlju možemo »prepoznati u posvećenom kruhu i vinu božanskog suputnika koji se jednog dana pridružio učenicima na putu u Emaus i otvorio im oči za svjetlo, a srce za nadu« (br. 59).