Arhiv tekstova

Radnici sonćanskog tekstilnog poduzeća »Apo fashion system« obilježili su u srijedu, 4. travnja, neslavan jubilej – ravno 100 dana štrajka zbog zarađenih, a neisplaćenih nadnica od strane svojih dosadašnjih poslodavaca. Dan ranije, u pratnji predsjednika Općine Apatin dr. Živorada Smiljanića i svojih najbližih suradnika, posjetio ih je budući zakupac sonćanskog »Apo fashion systema« i za većinu njih poslodavac najmanje dvije sljedeće godine – Bogomir Bojić. Nakratko  je razgovarao s radnicima, koji su tehnički još uvijek u štrajku, iako se velika većina njih već izjasnila kako je voljna raditi za novoga poslodavca. Tako su se riječi pokrajinskog tajnika za rad i zapošljavanje Miroslava Vasina izrečene dva tjedna ranije na sastanku s predstavnicima radnika, da je iz ovako dugotrajnog štrajka teže izaći nego u njega ući, potvrdile i u slučaju sonćanskih tekstilki. 

 

Obveze zakupodavca i zakupoprimca

 

Bogomir Bojić je s vlasnicima poduzeća potpisao ugovor o zakupu poslovnog prostora na dvije godine. Radnici na bilo što drugo, osim na pravo izjašnjavanja hoće li raditi za novoga poslodavca ili ne, nemaju prava. Pa i ukoliko taj rad ne prihvate, poslodavac bez ikakvih problema može uposliti druge radnike s tržišta rada. Tako su člankom 3. navedenog ugovora regulirane obveze zakupodavca i zakupoprimca glede statusa radnika, a u njemu je navedena i dogovorena obveza zakupca da od sredstava subvencije Vlade AP Vojvodine radnicima uplati po jednu izvanrednu bruto plaću. Isto tako, sa svakim radnikom će biti potpisan ugovor o radu na dvije godine, a po isteku poduzeće »Apo fashion system« je u obvezi  primiti u radni odnos sve radnike koje je zakupac preuzeo. 

 

Riječi radnika

 

Po riječima većine radnika, pritisak na njih je ogroman, a efekata štrajka nema. Poslodavka, francuska državljanka Zdravka Božanić posjetila je poduzeće tek 40 dana nakon početka štrajka i decidirano odbila svaku nagodbu s radnicima, a vrlo nadmeno, jasno i izravno, uz riječi: »To vrijeme ste radili za državu«, pokazala je kako im ne namjerava podmiriti zarađene, a neisplaćene tromjesečne nadnice. S druge strane, banke zovu radnike zbog nepodmirenih višemjesečnih obroka zajmova, »Elektrovojvodina« nema milosti, dug za utrošenu struju se, pod prijetnjom isključenja s mreže, mora podmiriti, poreznici traže svoje, produljenjem vremena neplaćanja dug se drastično povećava zbog kamata, za besplatno školovanje djece svakoga dana treba ponešto uplatiti...  Upravo s te, druge strane u državi sve izgleda idealno, kome god je mali čovjek nešto dužan, platiti mora, u protivnom će bez odgode biti žrtva zakonom predviđenih sankcija. Ostaje nedoumica gdje su mehanizmi ove države koji bi trebali osigurati provedbu teoretski odličnih, proeuropskih zakona. Gdje su zakazali mehanizmi koji štite državu i njezine »mezimce« od maloga čovjeka u situaciji kada je tog istog malog čovjeka trebalo zaštititi od poslodavaca? 

 

Nitko ne čuje

 

Može li bilo tko, bez obzira što je strani državljanin, raditi unutar granica ove države, a ne poštovati, odnosno grubo kršiti odredbe svih njezinih zakonskih normi? Radnici su već puno prije štrajka upozoravali nadležne na svoje sumnje o kršenju zakona, ne samo od strane poslodavca, nego i najužeg vodstva poduzeća. »Još prije dvije godine mi iz tehničke službe uočili smo neke čudne događaje u poduzeću. Iako je jedan broj radnika i dalje u posjedu manje količine dionica, »Apo fashion system« je danas primjenom neke čudne matematike u stopostotnom privatnom vlasništvu. Ne znam kako, mi smo jednostavno izbačeni iz vlasništva, a ni do danas ni od koga nismo dobili validan odgovor na upit što je s našim dionicama. No, ukoliko zanemarimo i taj moment, mislim da se ipak, bez obzira na vlasničku strukturu, od strane poslodavca moraju poštovati zakonske norme ove države.  Plaće su nam, zahvaljujući načinu obračuna, nestručno ili nekorektno urađenim normama, bile drastično umanjene, čak za 20 do 30 postotaka u odnosu na dotadašnje, a daleko ispod zajamčenoga minimalca. Iako je gotova roba iz poduzeća odlazila nesmanjenim tempom, a od dolaska zamjenika direktora Roberta Kapitanja prestaje se voditi i bilo kakva evidencija ulaska i izlaska osoba i vozila u krug i iz kruga poduzeća, o količinama odvezene robe, o lokacijama na koje se odvozi. Radili smo odjevne predmete za probirljivo inozemno tržište, ali sa znanjem ili bez znanja poslodavca i za određeni broj domaćih butika. Još tada smo slučajno došli i do dijela dokumentacije koja je potkrijepila ove naše sumnje, a proslijedili smo ju nadležnim tijelima. Međutim, kod radnika se još nije dovoljno razvila svijest o potrebi reagiranja na ove anomalije, kod svih je bila evidentna samo bojazan od neizvjesne budućnosti. Zdravka Božanić, po svemu sudeći, nije dorasla problemima vođenja poduzeća poput našega i to je pokušala prikriti vrlo nekorektnim odnosom prema uposlenicima. Često je aludirala na naše seljačko podrijetlo, otvoreno nam je prijetila  neisplaćivanjem zarada. Prigodom posljednjeg boravka u poduzeću, za trenutačnu katastrofalnu situaciju izazvanu njezinom nestručnošću, okrivila je ‘i nesposobne radnice i nekorektne medije i korumpirane političare i sve vojvođanske banke i huškački sindikat’. Mi smo bili spremni na korekciju minimuma štrajkačkih zahtjeva i na nastavak rada, međutim nakon njezinog ovako arogantnog nastupa postalo je jasno da u ovom poduzeću za nas više nema kruha. I sada odgovorno tvrdim da bi se sve riješilo isplatom jedne zaostale nadnice prije božićno-novogodišnjih blagdana i dogovorom o dinamici isplata ostalih. Poslodavka  je rješenje svih problema vidjela u izbjegavanju bilo kakvog razgovora s nama«, kaže predsjednik tvorničkog sindikata Goran Nemeti. 

 

Akcije i reakcije

 

Reakcije  inspekcijskih tijela na ova upozorenja su izostale, izostale su i reakcije drugih nadležnih institucija, koje bi u drugim sredinama na ovako izravne dojave svakako poduzele određene mjere. Lokalna uprava je sva upozorenja konstatirala, ali se za bilo kakvu reakciju oglašavala nenadležnom, sindikat je na ovim prostorima preslab da bi se nosio s izazovima poslodavaca, po svemu sudeći krajnji mu je domet, upravo zbog nedorečenih zakona i neodgovornog odnosa države prema malom čovjeku, nabava zimnice s otplatom na tri obroka. 

Za rješavanje ovoga problema bilo je potrebno izravno uključivanje pokrajinske administracije, izazvano, po riječima Miroslava Vasina, upornim eksponiranjem ovoga štrajka u pojedinim medijima. Prednjačili su »Hrvatska riječ«, hrvatska redakcija RTV Novi Sad, te lokalni mediji TV Apatin i »Novi glas komune«. »Velike novine« su ovaj štrajk zabilježile mlako i s velikim zakašnjenjem. Tzv. veliki elektronički mediji, iako su im ponuđeni gotovi materijali na pladnju, nisu bili zainteresirani za ovu temu, a istodobno su vrlo uredno već unaprijed najavljivali moguće štrajkove policije, uposlenika državne uprave, nezadovoljnih radnika elektrodistribucije. Možda u ovim predizbornim vremenima nikom ne odgovaraju ovako bolne priče, možda nitko ni nema vremena pozabaviti se pitanjima što preživljava i kakva će biti sutrašnjica 65 sonćanskih obitelji. Informativni programi su nam puni novih investicija, novih upošljavanja, političari se natječu tko će sudjelovati u više ovih događanja prepunih optimizma. 

Uz intervenciju pokrajinske administracije sonćanskim je tekstilcima ponuđena mogućnost vraćanja za strojeve kako bi, radeći za novoga poslodavca, zaradili svoje buduće plaće, ali s druge strane, nije im, a najvjerojatnije nikada i neće biti ponuđena isplata zarađenoga kod staroga poslodavca. Umjesto ostvarene zarade nudi im se ne baš precizno definirana isplata jedne izvanredne bruto plaće. Pod tepih se guraju problemi poput povezivanja staža, kolektivnog ugovora, minimalnih zarada, odnosno izrade objektivnih normi i standarda. Misli li netko da ovi radnici mogu, obradovani novom prilikom za zaradu kruha, sve to zaboraviti? Ne mogu, jer kako sami kažu, kad već država nije našla načina kojim bi natjerala nepoštenog poslodavca da radnicima isplati zarađeno, kakvo ih sutra očekuje, ukoliko se i budući poslodavac posluži metodama bivšeg?