Arhiv tekstova

Ivana Dulić slika pletenicama, a pletenice stvara od vlati slame, sve tanje i tanje, pa ih prepleće, niže, obavija i spaja u prizore viđene u stvarnosti ili mašti. Dok stvara slike i prepleće satima i satima, »plete« i priče pa ih napiše pridodajući ih prizorima: »Slika predstavlja život na salašu. Mlade ljude kraj bunara i vlat žita koje je iznjedrilo salaš i salašare i oplemenilo im život na salašu...«.

Život, okruženje i sva priča Ivane Dulić je u znaku slame. »Slama je plemenit prirodni materijal! Slama ima veliku snagu davanja, u pravom smislu te riječi. Kod oblikovanja, kreacije, obrade, pretvara se u pravu umjetnost, daje duhovnu snagu, radost stvaranja, inspiraciju, doživljaj, oduševljenje, strpljenje, strepnju, druženje, zdravlje... I to je tek početak, jer tajna slame nikada nije u potpunosti otkrivena. U tome je njezina čar«, poruka je Ivane Dulić i u katalogu njezinih djela u izdanju »Art etnosa« 2010. godine.

 

Kada se otvore vrata snova

 

»Slamarstvo još uvijek nije priznato kao umjetnost, te se zovemo stvaraocima u tehnici slame«, dodaje. Stvara sječenom pletenom slamom, specifičnom tehnikom u kojoj je istaknuto i lice i naličje slame. Plete u oblike minijaturne strukture, u pletenice debljine svega milimetar do dva. Da bi jedna slika nastala potrebno je na tisuće takvih pletenica. »Ovom tehnikom mogu se jako lijepo istaknuti detalji i zato se moje slike ‘događaju’ u tri sloja – u ravni, u reljefu i slobodnom prostoru«, pojašnjava Ivana svoje opredjeljenje za ovu jedinstvenu tehniku ​​koja iziskuje golem broj sati rada na jednom djelu.

Sada je deset godina kako viđene i izmaštane prizore predstavlja u slami. Ali, to nisu tek nanizane godine, to je desetljeće u kojem stvara svaki dan i do deset sati dnevno! Vrijeme stvaranja doživljava kao – čudo. »Počnem raditi sliku, a onda mi se u toku rada na njoj događaju čudesne stvari, slika se sama rađa, ona se događa. Stvori se više, složenije i ljepše od prvobitne, sasvim jednostavne zamisli, otvore se vrata snova i mašte.«

Ivana se raduje svakom nastanku djela od materijala koji smatra i naziva plemenitim.  »Uživam dok radim sliku i još toliko dok je gledam.«

Rasla je okružena vještinom stvaranja od slame jer se njezina mama Matilda time bavila, a ona je radila kao administrativna radnica u »Peščari«. Potreba da se vrati iskonskom dodiru klasja žita, kroz tradicionalan oblik stvaralaštva, javila se tek po odlasku u mirovinu. Otada Ivana intenzivno stvara, njegujući osoben stil.

 

Pravila za očuvanje tradicije

 

S posebnim respektom Ivana Dulić priča o tradiciji nastanka slika od slame i velikim slamarkama Kati Rogić, Mari Ivković Ivandekić i sestrama Ani, Tezi i Đuli Milodanović. Prva slika izrađena u tehnici slame službeno je evidentirana 1961. godine od autorice Ane Milodanović, u Tavankutu na Prvoj koloniji naive u tehnici slame. U novije vrijeme prof. Ana Crnković je značajno pridonijela usavršavanju likovnog stvaranja u tehnici slame i puno je radila na očuvanju autentičnosti stvaranja slika u ovoj tehnici. »Zalažem se za očuvanje tradicije rada sa slamom, za pravila tradicionalnog rada s ovim prirodnim materijalom i protiv sam nekih postupaka u izradi koji narušavaju tradicionalan pristup«, ističe Ivana. Radi toga, napisala je neka od stručnih pravila kojih je neophodno se pridržavati i iznosi ih u svakoj prigodnoj prilici, jer se kič i u ovoj oblasti širi. 

»Slamu moramo uvažavati kao materijal za stvaranje onakvu kakva je u prirodi, kakvom je Bog stvorio na njivi – prirodnu! Ne koristiti selotejp! Ne koristiti kemiju za bijeljenje ili bojenje slame! Nikad, ali nikad ne koristiti papirnatu ljepljivu traku u stvaralaštvu slame! Godišnja planiranja su važna, arhiva je važna, ako nemamo dokumentaciju ne postojimo«, neke su od preporuka koje Ivana želi uputiti, ali su i prigovori na primjenu nedozvoljenih postupaka u komercijalizaciji slamarstva te na odstupanje od autentične obrade klasja u stvaralaštvu, a istovremeno i zalaganje za očuvanje renomea slamarstva i vrednovanje statusa autentičnih stvaralaca.