Arhiv tekstova

Stara maksima kako je »zanat zlata vrijedan« sve manje stoji, jer je suvremena industrijska tehnologija posve obezvrijedila manufakturu i učinila zanatsku uslugu cjenovno nekonkurentnom.

Svakim danom posla je sve manje i kako naš sugovornik, obućar i ključar Joso Antunović tvrdi, veliko je pitanje dokle će još ostati u svojoj branši i držati obrt na gradskoj tržnici u Subotici.

»Do 1988. godine sam radio u Solidu, kada sam kao tehnološki višak bio primoran okrenuti se privatnoj praksi i već više od dvadeset godina radim kao privatnik. Isprva sam otvorio obrt u Đurđinu, radio tri godine, a potom se preselio u Suboticu, točnije na glavnu gradsku tržnicu i ovdje sam, bez prekida, od 1991. godine. U svojoj djelatnosti, pored osnovnih obućarskih usluga koje su mi glavna zanatska struka, godinama se bavim i uslužnim bravarsko-ključarskim poslovima«, upoznao nas je Joso sa svojom privatnom praksom.

 

OBUĆARSKA DJELATNOST

 

Ponuda jeftine uvozne obuće posve je izmijenila situaciju u obućarskoj branši, uveliko utjecajući na količinu mogućeg posla i pružanja klasičnih postolarskih usluga. 

»U posljednje vrijeme obućarskog posla nema baš previše, jer ljudi mahom nose nekvalitetnu uvoznu obuću naprvaljenu od plastičnih materijala koju, kada pukne, jednostavno niti ne vrijedi popravljati. Opet, upravo zbog nekvalitetnosti ona je vrlo jeftina i samim tim realna cijena uloženog posla za opravak postaje nekonkurentna. A ljudi k’o ljudi, uvijek im je sve skupo i gledaju uštedjeti koliko god mogu. Često dolazi do situacije kada ih moram uvjeravati kako zbilja nema smisla popravljati određenu obuću, jer znam da će usluga djelovati preskupo kada mogu, za nešto malo više novca, ponovno kupiti sličan model. Posla ima oko krpljenja i ušivanja starijih, kvalitetnijih modela cipela ili skupljih sportskih patika, mada i tu dolazi do situacija kada je svaka daljnja intervencija besmislena. Zbog svega toga, ponekad sam primoran mušterijama više pojašnjavati nego raditi.«

 

KLJUČARSTVO

 

Uz osnovnu obućarsku djelatnost, Joso Antunović u svojoj radnji godinama pruža i bravarsko-ključarske usluge.

»Slično kao i kod obućarstva, i ovdje je uvozna konkurencija učinila svoje, uveliko utječući na uslužnu ponudu. Primjerice, kineska brava s 3-5 ključeva može se kupiti za 120 dinara, a najniža cijena izrade jednog ključa prema cijeniku je isto toliko. I kada ljudi dođu počnu se čuditi kako to može biti i onda im je, naravno, moja usluga preskupa. U većini slučajeva sam primoran uputiti ih na Buvljak, pa neka tamo kupe drugu bravu, jer dobro zna da će se, u konačnici, uvijek voditi cijenom a ne kvalitetom. Ali i to je, ponavljam, razumljivo, jer ljudi jednostavno nemaju novca. Prije, u vrijeme klasičnih običnih automobila, bilo je posla kod dupliranja automobilskih ključeva, ali je dolaskom digitalne tehnologije i kodiranja ključeva cijeli posao nama malim zanatlijama postao nedostupan. Jedan dekoder staje nekoliko tisuća eura, svake dvije godine se izbacuju novi kodovi i to se jednostavno ne može pratiti. Ostaje još samo ponuda izrade duplikata ključeva za starije modele koji se još uvijek voze, ali i toga ima sve manje.«

 

»SOCIJALNO«

 

Tijekom svakog prijepodneva u radnju Jose Antunovića navrati puno ljudi, ali mnogi od njih ne dolaze samo zbog obućarske ili ključarske usluge.

»Radnja je postala, na određeni način, kao neka ‘socijalna ustanova’ i ljudi jednostavno ulaskom u nju kao da osjećaju potrebu požaliti se i izbaciti iz sebe svoje probleme. Naravno, sve se to uklapa u priču o skupoći vezanoj za bilo koju cijenu potencijalne usluge i više puta daljnju raspravu okončavam prijedlogom da doneseni artikl najbolje bace na smeće, jer je sve drugo ekonomski besmisleno. Ima i komičnih situacija, poput one kada je jedna mušterija nezadovoljna cijenom izrade duplikata ključeva upitala može li to biti upola jeftinije, a ja sam odgovorio da na cijenu utječe cijene sirovine. Poslije izvjesnog vremena čovjek se vratio s punom vrećicom starih, narezanih ključeva, uz konstataciju da mi je nabavio sirovinu.«

   

TEŠKA VREMENA

 

Poput mnogih drugih zanatlija ni Joso Antunović ne može biti zadovoljan aktualnom situacijom i njegove riječi ne djeluju previše optimistično.

»Nažalost, posao sve slabije ide, sve je lošije i lošije, pa mi se nekako čini kako neću još dugo biti ovdje. Financijske obveze su sve veće, država ne daje nikakve poticaje za nas male zanatlije i jednostavno smo prepušteni sami sebi. Razmišljao sam i o promjeni djelatnosti, ali jednostavno ne znam što bih drugo mogao raditi. S kim god pričam u svezi s drugim zanatskim djelatnostima, svi se žale i nitko nema posla. Kako stvari stoje, i mnogi drugi sve ozbiljnije razmišljaju o zatvaranju. Jednostavno, došla su takva vremena«, pesimistično je zaključio razgovor Joso Antunović, obućar i ključar sa subotičke gradske tržnice.